Obzirom da filmovi rađeni po igrama u većini slučajeva daju loše rezultate, mogli biste pomisliti kako je naša filmska sekcija zapravo ekstenzija trash rubrike. Međutim, Jerry Bruckheimer i Disney svojim djelom dokazuju suprotno – recenziramo mi i solidne uratke. Prvi na redu ujedno je i nešto recentniji ljetni hit – Prince of Persia: The Sands of Time.


Franšiza o perzijskom princu dobro je poznata gotovo svim gamerima: kako staroj gardi, tako i modernijim naraštajima. Bit iste stoga ne namjeravamo ponavljati, ali ako kojim slučajem niste gamer pa filmskog Princa gledate kao totalni neznalica, valja reći da poznavanje tematike serijala ovdje nije presudno. Naime, priča u ovome filmu od originalnog predloška uzima tek nekolicinu motiva dok je scenarij posebno prilagođen filmskoj inačici te ne prati događanja PoP igara. Srećom, taj proces prilagodbe savršeno je balansiran – omjer novih elemenata i postojećih motiva rezultirao je ugodnom akcijskom pustolovinom koja pokazuje kako su dobre filmske adaptacije igara uistinu moguće.


Priča se vrti oko mladog perzijskog princa Dastana (Jake Gyllenhal). Nakon što uz malo muke osvoji sveti grad Alamut, princ se nađe u neprilici kada ceremonijalni poklon njegovom ocu osigura tragičan ishod. Bez prilike da se opravda za zločin koji nije počinio, Dastan bježi iz grada uz pomoć princeze Tamine (Gemma Arterton). No mudra princeza ne pomaže mu bez razloga – Dastan ubrzo shvaća da ona želi mistični bodež kojega je oteo prilikom napada na grad. Da stvari budu gore, princeza mu je najmanja briga jer je bodež pravi razlog invazije Alamuta. Naime, bodež posjeduje zanimljivu funkciju- uz pomoć magičnog pijeska može vratiti vrijeme unatrag, a to bi u krivim rukama imalo loše posljedice za čitavo kraljevstvo.


To bi dakle u kratkim crtama (i bez većih spoilera) bio zaplet Sands of Timea. Kao što je već rečeno, za potrebe filma osmišljeni su neki potpuno novi detalji, a toj činjenici možemo dodati i informaciju da su izostavljeni nadnaravni elementi (kojekakvi duhovi, demoni i sl.). Tu odluku definitivno pozdravljamo jer film time dobiva na vlastitom identitetu pa ni u kojem trenutku ne djeluje kao varijacija na Mumiju, 300 ili nešto slično. Esencijalni motivi igre također su tu (parkour, upravljanje vremenom), ali za razliku od ostalih filmova rađenih po igrama, PoP ih ne forsira toliko često, a podilaženje publici zbog istih nije prisutno.


Glumačka postava je solidno složena. Gyllenhall većinu vremena djeluje kao pravi fit za ulogu Princa, iako mu humoristične dionice ne pristaju baš najbolje. Ben Kingsley kao glavni antagonist (iz nekog razloga ovdje neodoljivo podsjeća na Scara iz Kralja Lavova) obavio je posao na pristojnoj razini, no njegov lik najslabija je karika u filmu. Teško je to pojasniti bez spoilanja, no njegove namjere su pomalo smiješne – za ono što planira učiniti postoji masa načina kako to izvesti drugačije. Kad smo već kod smijeha valja spomenuti i Alfreda Molinu koji je tu da bi filmu dao komičnu notu. Nažalost, kad god to pokušava učiniti humor je suviše mlak sam po sebi, a pogotovo u usporedbi sa žanrovski sličnim Bruckheimerovim Piratima s Kariba.


No svjetlo na kompletnu glumačku postavu baza princeza Tamina u izvedbi Gemme Arterton. Ne znamo jesu li producenti njezin lik stvarali po uzoru na Eliku iz pretposljednjeg Princa, ali slobodno možemo reći da su s njom pogodili "pravu žicu". Simpatična Tamina jednostavno zrači šarmom, a kemija između nje i princa jako je zanimljiva. Naravno, bajkoviti štih priče na tom polju dozvoljava i poneka pretjerivanja, ali znate i sami kakvi su današnji trendovi, Pozitivno je barem to što film nije rađen isključivo za ciljanu publiku.


Baš suprotno, riječ je o ugodnom i zabavnom ostvarenju za mase. Akcijske scene su impresivne i optimalno odmjerene tako da se film gleda u jednom dahu. Vizualni dojam također je iznimno pozitivan. Kompjuterska animacija ne koristi se prečesto (nema onog "Avatar" dojma kako u nekim trenutcima gledate animirani film), a pejzaži istočnjačke tematike izgledaju predivno. Nestvarno, ali opet predivno. Auditivni segment za koji se pobrinuo Harry Gregson-Williams (gamerima itekako poznat) također zaslužuje same pohvale.


Bacite li pogled na ocjenu (a već ste bacili, znam), vjerojatnost je da vam neće biti po ukusu. No treba još jednom napomenuti da u ovoj rubrici ocjenjujemo samo filmove rađene po video-igrama. Shodno tome, usporedbe s nekakvim remek djelima ne dolaze u obzir. Dakako da Prince of Persia neće ući ni u širi krug nominacija za Oscara, ali ocjena 85 na mjestu je radi činjenice što je ovo vjerojatno najbolja filmska adaptacija neke igre do sada. Ako film gledate na taj način, glavni kriterij postaje ono što najviše cijenimo u igrama - zabava. A Sands of Timeu zabave ne nedostaje, stoga definitivna preporuka.

Ukoliko ste film već gledali (a vjerujemo da jeste, u kinima je još od početka lipnja) svakako nam ostavite komentar s mišljenjem o njemu.