Bio sam optimističan kad je krajem 2022. najavljen veliki povratak Silent Hilla. Kakve god nove igre ispale, teško da mogu biti gore od Silent Hill Downpoura ili Book of Memoriesa, zar ne? ZAR NE? Eh, naivni ja – kao da sam si potisnuo činjenicu da se tu radi o igrama za koje odgovara tvrtka Konami.

Prošlogodišnji Silent Hill: Ascension bio je mikrotransakcijama prošarani drek, a sad smo pak dobili nešto sasvim suprotno – besplatnu mini-igru Silent Hill: The Short Message koja je uvertira u “novi val” modernih Silent Hill igara. Nakon 90-minutne seanse s tom igrom ispario mi je gotovo sav optimizam koji sam imao oko povratka tog serijala. Nažalost, The Short Message mi nije prenio poruku koju sam htio čuti.

Moderno tumačenje Silent Hilla nastavlja se na ideje iz četvorke, gdje naslovni američki grad više nije mjesto radnje nego je Silent Hill više stanje uma. The Short Message odvija se u njemačkom gradu Kettenstadtu i smišljena je tu pozadinska priča da grad ima raznih problema s natalitetom i suicidima, a sve se nekako veže uz motive vještica i kletvi. Ponovno imamo okosnicu radnje s protagonisticom koja se ne sjeća svoje prošlosti, a grižnja savjesti manifestira joj se kao cvijećem obložena kreatura koja ju proganja po oronulim hodnicima stambenog kompleksa.

U načelu nisam protiv modernizacije serijala i širem tumačenju njegovih značajki. Kojimin P.T. / Silent Hills djelovao je uzbudljivo s potpuno drugačijim idejama, a The Short Message nesumnjivo nastoji kopirati dio P.T. koncepta. Igra se tako iz prvog lica isključivo u zatvorenom prostoru s jednim protivnikom. E da, i glavni lik se “vrti” u krug istražujući okruženje koje se mijenja nakon svakog “kruga”. Očito je gdje su pronašli inspiraciju.

Nažalost, očito je i sve drugo. Igra vas prije igranja odmah upozori na teške teme koje obrađuje: samoubojstva, vršnjačko nasilje i druge traumatične stvari. Način je to da se developeri ograde od potencijalnih optužbi da ovakvom igrom potiču takve stvari, ali je isto tako i način da se igraču u horor igri umanji šok i sugerira smjer priče prije nego je istu uopće vidio. Umjesto da se prije igranja pitate što će se u priči dogoditi, ovako se pitate samo: tko je umro?

Očitost je u ovom kontekstu ubojstvo Silent Hilla kao takvog. Igre iz ovog serijala nikad nisu bile ovako očite u svojoj naraciji, koliko god im teme bile turobne i traumatične. Silent Hill je onaj tip igre u kojoj su stvari rijetko kada izričito objašnjene; onaj tip igre koji ostavlja mrvice tragova za odgonetavanje šire slike. Baš se to uvijek cijenilo kod Silent Hilla, što je ozbiljnim temama pristupao suptilno. Nije ih se guralo u prvi plan nego ih se puštalo da ključaju ispod površine i kulminiraju u ključnim trenucima.

Osim toga, postojao je predivno nedorečen prostor za teoretiziranje što se točno događa u glavama likova koji se nađu u paklu Silent Hilla. U trećem dijelu jedna usputna rečenica protrese čitavo percipiranje igre kad vas nakon više sati udaranja grotesknih kreatura drugi lik upita: “Čudovišta? Tebi oni izgledaju kao čudovišta?”. Moderni Silent Hill: The Message nema dijelova koji igrača tjeraju na ikakvo preispitivanje. Skoro ništa ovdje nije prepušteno alegoriji u strahu da današnji igrači nisu sposobni razumjeti prenesena značenja. Nema nikakve misterioznosti, sve je toliko jasno i transparentno da priča djeluje banalno, suhoparno i umjetno. To jest, baš onako kako priča o psihološkom zlostavljanju ne bi smjela djelovati ako ju se želi shvatiti ozbiljno.

Možda ćete reći da je nepravedno očekivati takvo što od kratke avanture u trajanju od 90-ak minuta. Ipak treba više vremena da se takve stvari razviju, zar ne? Ne bih se složio s time. Zaigrajte The Stanley Parable i vidjet ćete kako kratki format ostavlja jednaku priliku da vam se od priče zavrti u glavi.

Kod kratkotrajnosti ove igre zapravo je fascinantno kako su u tako malom vremenskom rasponu uspjeli utrpati besmislene i frustrirajuće mehanike gameplaya. Mobitel je u ovom Silent Hillu jedna od metoda pričanja priče i po mom mišljenju vrlo promašena. Svako malo imate razmjenu poruka na koje odgovarate pritiskom tipke X. Ne možete birati što ćete odgovoriti, ne možete prekinuti dopisivanje dok ono ne završi. Često to dopisivanje zna biti totalno odskakati od situacije, npr. protagonistica je usred istraživanja slučaja suicida, upravo je vidjela nadnaravnu pojavu i misli da je baš sad pravo vrijeme za razmijeniti nekoliko poruka s prijateljicom na temu zašto ne planira ići na fakultet.

Mobitel im je mogao poslužiti kao svjetiljka i mogla se tu ubaciti mehanika vođenja računa o bateriji. Ako već ne to, mogao je mobitel poslužiti kao alat za detektiranje protivnika, umjesto radija iz prijašnjih igara. Međutim, ništa od toga. Postoji samo jedan neprijatelj koji se pojavljuje na određenim dijelovima levela i ti dijelovi progresivno postaju frustrirajući. Borbe nema, a svaki kontakt s protivnikom znači izravno umiranje.

Još gore, sve je smješteno u hodnicima gdje ne možete izbjeći protivnika nikako drugačije nego da se okrenete i bježite u drugom smjeru. Postupno ti hodnici postaju labirinti i kulminacija lošeg dizajna dolazi na kraju, gdje po labirintu morate skupljati dokumente dok vas čudovište cijelo vrijeme proganja. U Konamiju su valjda smatrali da je to strašno, a zapravo je samo strašno frustrirajuće i ništa drugo doli lošeg dizajna.

Ima li ičega pozitivnog u igri? Možda se može pohvaliti prezentaciju jer okoliši ponekad izgledaju dosta realistično ili jezivo, a zvuk je taj zbog kojega povremeno osjećate nelagodu. Osim toga, igra ima jedan prilično dojmljiv trik da vas u prisjećanju na vlastitu prošlost pretvara u dijete tako što vam postupno snižava kameru. To je ona suptilnost kakvu od Silent Hilla želim vidjeti, ali je nažalost i jedini trik koji Silent Hill: The Short Message ima u svom rukavu.

Igra je besplatna i igranjem teoretski nemate što izgubiti osim vremena. No, ako ste fan Silent Hilla, možda osim 90 minuta svog života usput izgubite i nadu da će se serijal doista vratiti stazama stare slave. Kako stvari trenutno stoje, čak je i Hellblade bliži Silent Hillu nego moderni Silent Hill, a buduća nadanja za kvalitetan psihološki horor možda ćemo morati ostaviti za Kojimin Overdose.