HCL.HR

Recenzija

Alice: Madness Returns [PC, X360, PS3]

Zoran Žalac

Alisa u zemlji čudesa, kultna priča engleskog književnika Lewisa Carolla, doživjela je mnoštvo interpretacija. Na filmsko platno nedavno ju je postavio mračnjak Tim Burton, a godinama prije postojala je čak i erotska verzija ovog klasičnog djela. Iako su dotični prikazi Alise uvrnuti svaki na svoj način, jezivošću se ipak ne mogu mjeriti s igrom zvanom American McGee’s Alice. Početkom ovog stoljeća taj akcijski platformer strašio je PC publiku i time zaradio vrlo dobre kritike, no unatoč originalnosti i interesu gamera otkazani su portovi za konzole, a nastavak smo morali čekati punih deset godina. Sad kad je Alice: Madness Returns konačno tu, postavljamo si pitanje je li taj nastavak uistinu bio potreban ili je netko u Electronic Artsu jednostavno pretjerao s antidepresivima.

Radnja igre ponovno nas vraća u ulogu Alice Lidell – napaćene djevojke koja nakon smrti svoje obitelji i boravka u umobolnici pokušava zaboraviti taj nemili događaj. Međutim, njezina paralelna stvarnost u zemlji čudesa preispituje krivnju koju djevojka osjeća zbog navodnog uzrokovanja tragične nesreće. Alice stoga shvaća da se iza te priče ipak krije nešto više, pa umjesto zaborava odabire borbu za prisjećanje. A kako bi saznala istinu, nesretna Alice mora zaustaviti propadanje svog paralelnog svijeta, odnosno korupciju koja ga nastanjuje.

Dok se prethodna igra usko držala literarnog predloška, Madness Returns i Carollova zemlja čudesa vezani su jedino tematskim elementima i likovima, što je razumna odluka jer je njom ostavljeno mjesta za kreativne ideje developera, a ujedno se izbjegla reciklaža scenarija. Ipak, da biste mogli pratiti priču trebate ugrubo poznavati Alisin svijet. Dakle, ako ne znate tko su cerigradski mačak, ludi klobučar, ožujski zec i ostala ekipa, vjerojatnost je da ćete se osjećati izgubljeno, a sama priča neće vam biti pretjerano zanimljiva. Doduše i nažalost – ništa drugačije nije ni u suprotnom slučaju, tako da je poznavanje materije ovdje tek dodatna pogodnost, no ne i prednost.

Drugim riječima, priča je podređena linearnom gameplayu pa vas kroz pet poglavlja u trajnosti od sveukupno desetak sati doslovno šalje s adrese jednog lika na adresu drugog, bez ikakvih preokreta i naknadnih posljedica. Srećom, pozitivno svjetlo na tu monotonu avanturu baca glavna junakinja. Alice je i dalje interesantan lik s kojim je moguće suosjećati ako padate na djevojke s problemima. A ukoliko pak niste emotivni tip, najuzbudljiviji dio igre bit će vam zavirivanje pod njezine haljine.

Dakle, u prethodnoj rečenici mogli ste zaključiti kako mehanika igre baš i nije ludo zabavna. Teoretski, Madness Returns ima sve predispozicije da to bude tako, ali u praksi ne donosi ništa što bi se moglo opisati kao zadovoljavajuće. Igra na linearnom temelju nudi prividnu raznovrsnost, pa iako se može reći da je sadržajna, u isto je vrijeme šuplja i isprazna.

Platformerski elementi tako nisu loši. Kontrole su responzivne, a kamera u većim dijelom dobro prati igrača na zahtjevnijim dionicama. Međutim, koncept je repetitivan do bola, s tim da igra to pokušava sakriti tako što ćete na jednoj razini primjerice izbjegavati vatru, a na drugoj paru. Isto se odnosi i na ostale segmente, dok osnovni koncept ostaje isti kroz čitavu igru. Uz tu činjenicu, i deset sati trajanja je previše, a sama pomisao na još jedan prelazak igre predstavlja pravu torturu.

Borba također nije loša. Neprijatelji su dovoljno izazovni da ti akcijski dijelovi budu donekle napeti, a oružja funkcionalna i nadogradiva. No taj odmak od monotonije je periodičan i događa se tek kad igra predstavi novo oružje ili novu vrstu protivnika. Svaki naredni susret s neprijateljem je ponavljajuć pa to igra pokušava sakriti tako što ćete na jednoj razini primjerice tamaniti manje ljigavce i metalne ose, a na drugoj veće ljigavce i ose od tinte. Nije ovo prva igra koja se služi tom taktikom, ali je uz tu činjenicu napornija nego što se na prvi pogled može činiti.

Ni sporedni elementi nisu izrazito loši. Ima tu svega – od traženja kojekakvih sjećanja po skrivenim dijelovima mape, voznih dijelova po nekakvim toboganima, rješavanja slagalica i zagonetki, ritmičkog praćenja glazbe, pa čak i dvodimenzionalnog napucavanja i poskakivanja. Istina, na tu se raznovrsnost ne možemo požaliti, ali sva ta odstupanja i mini-igre ne mogu skriti u svoju površnost. Njihova je mehanika u suštini jako plitka pa ih se najčešće izbjegava kad je to moguće, a prevrće očima kad nije.

Srećom, pored svih ovih demotivirajućih čimbenika, igra ima i jedan veliki plus, a on se manifestira u obliku dizajna. Madness Returns obiluje predivnim, maštovitim lokacijama te karakterističnim likovima kakve ćete rijetko gdje vidjeti. I sve je to predočeno na originalan način iako se nadovezuje na tuđi predložak, pa je lako uživati u nemogućim arhitekturama i komično karikiranim likovima. Atmosfera je stoga na kvalitetnoj razini te ima širok raspon varijacija od relaksirajuće, preko misteriozne, pa sve do uznemirujuće.

Alice: Madness Returns je podvojena ličnost po pitanju prezentacije. Igra na trenutke izgleda solidno i fascinira lakoćom prelaska s jednog tona na drugi. No istovremeno je prepuna grafičkih propusta, bilo da je riječ o preklapanju tekstura ili nevjerojatnom izostanku animacije kod okretanja glavnog lika. Rezultat je jedna od najlošijih uporaba Unreal 3 pokretača do sada, a tome u prilog ne ide ni izvođenje. Naime, igra je zaključana na magičnih 30 sličica po sekundi, što je na PC-u jednostavno smiješno, ali se da ručno ispraviti. Da stvari budu smješnije, framerate spontano opada na raznim dijelovima igre, pa čak i u 2D sekvencama!

Za zvuk pak imamo ljepše komentare. Glazba vjerno prati atmosferu pa iako nije spektakularna, nemamo joj što zamjeriti. Voice acting je izvrstan – Alice vlastitu dramu odlično izražava svojim glasom, a ni ostali ne zaostaju za njom, pa je primjerice, glas grotesknog mačka jeziv baš kako i treba biti.

Kolega Duje nedavno reče da ne voli pisanje uvoda u recenzijama, pa ću ja reći kako ne volim zaključivanje istih. Naravno, drago mi je time završavam posao, no imam dojam da se pri zaključivanju teksta ponavljam koliko i ova igra. Sad je ta jadikovka riješena – ide presuda: dolje s glavama! Ali čijim? Razvojni je tim u igri pokazao zgodnu notu dizajnerske kreativnosti, no u isto vrijeme nepotrebno je rastegnuo igru nastojeći dosegnuti standarde koje današnja kritika i publika zahtijeva. Electronic Arts je vrlo vjerojatno donio odluku da se igra mora dovršiti do egzaktnog datuma kako bi njom pokrio inače sušnu ljetnu sezonu, što je uzrokovalo općom nedovršenošću. A situacija je mogla, i trebala biti drugačija.

Da je Alice: Madness Returns imao manje apetite bolje bi prošao kao download naslov. Ovako ga iz kategorije srednje žalosti na jedvite jade izvlači tek fantastičan dizajn, što mu zapravo ne pomaže mnogo – jer igre se kupuju da ih se igralo, a ne promatralo.

VIDEO RECENZIJA – Najuvrnutija adaptacija Alise u zemlji čudesa ponovno je s nama. Ludilo se vratilo, a mi u ovoj recenziji raspravljamo o njegovim proporcijama i pitamo se ima li lijeka za taj poremećaj.

60 Naša ocjena
  • dizajn
  • atmosfera
  • zvuk
  • monotono
  • linearno
  • repetitivno
  • bugovito

Zoran Žalac

Dežurno čangrizalo. Primarno je na PC-u, no konzolaškog je porijekla. Voli kad igre filozofiraju, gunđa kad ne idu u 60 frejmova. Najtekstualniji recenzent HCL portala, a u slobodno vrijeme magistar opskurne znanosti koja se naziva kulturologijom. Nije isključiv, ali...

Komentari (5)

  • TheNewGamer

    05.02.2012 - 11:51

    Jedna od najlošijih igara 2011. godine po meni.Ovoliko bugova nikad nsam doživio.Neću ovdje bit vulgaran ocdje pa ću samo reć da je igra bezveze…

  • TheNewGamer

    05.02.2012 - 11:51

    ovdje*

  • l)oolvl

    28.05.2012 - 22:28

    sramotno niska ocjena. Igra je totalno old skul i osim toga svojim bizarno dobrim dizajnom dosta odskače od drugih ali u skroz pozitivnom smislu.

  • ocean10

    05.07.2014 - 00:43

    Igra je odlična, kao što reče l)oolvl, old school platformer sa solidnim combat sistemom i fenomenalnom prezentacijom. Igra grafički je daleko od revolucionarne, ali art dizajn u pogledu samih levela i likova su nešto što vidimo izrazito rijetko. K tome, i priča je odlična, na momente malo zbunjujuća, ali svakako prigladno mračna, morbidna i zanimljiva. Ipak pretpostavljam da su sve to prednosti koje danas slabo tko cijeni u gaming krugovima, mada svakako mi je drago što je igra 2 godine nakon izlaska već okupila prilično solidnu baze fanova i time ide k kultnom statusu. 85/100

  • One Man

    01.04.2015 - 12:43

    jedna od boljih igara po meni, najnoviji stil……ljudi ako nevolite horor igre teštko i ovu mogu možete zavolit

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!