The Last of Us Part II Remastered – mnogima nepotrebno, ali dobro da postoji

---

Mi smo na HCL-u bili prilično negativni prema dosadašnjem radu ekipe Naughty Doga u eri PlayStationa 5. Ja sam Uncharted: Legacy of Thieves Collection za PlayStation 5 nazvao Sonyjevim porezom na bolju izvedbu, dok je kolega Filip ostao razočaran preradom The Last of Us Part I. Sad nam pak stiže The Last of Us Part II Remastered koji se čini još nepotrebnijim nego dva gore spomenuta reizdanja, a mene je zapalo da vam kažem… kako je ovaj remaster zapravo dosta dobar paket!

Koliko su me platili da to kažem? Ne brinite, nisu – jer i dalje ću reći kako je TLOU Part II Remastered za veliku većinu vlasnika PS4 verzije potpuno nepotrebna stvar. Međutim, najveći fanovi nadogradnjom će dobiti zanimljiv dodatak, dok će budući kupci PS5 verzije u startu imati najljepšu i najsadržajniju verziju igre.

Važna stvar koju za naglasiti je da ovaj remaster, za razliku od ranije spomenuta dva, ne uklanja stvari iz originalnog izdanja. Dok su Uncharted i TLOU1 u PS5 verzijama uklonili multiplayer komponente, ovdje multiplayera ionako nije ni bilo pa nadogradnjom na remaster ništa ne gubite, čime je odluka za nadogradnju lakša.

Za razliku od zadnja dva Naughty Dogova reizdanja za PS5, ovo ništa ne uklanja iz originalne igre.

Iskreno rečeno, nemojte očekivati značajna grafička poboljšanja od ovog remastera. Tehnički gledano nisu učinjeni običnom oku primjetni pomaci u grafičkom prikazu. Ipak, računajte na to da je originalni TLOU2 i četiri godine kasnije jedna od vizualno najnaprednijih igara u prikazu likova. Ondje gdje je to najvažnije, ova igra i dan danas izgleda kao da je izvorno rađena za PlayStation 5.

Ono što dobro “prodaje” ovaj remaster je novi mod zvan No Return. Radi se tu o roguelike dodatku koji će vas natjerati da izađete iz svoje zone komfora te da zaigrate TLOU2 onako kako ga inače možda ne igrate. Mod je to koji se sastoji od niza odvojenih okršaja s protivnicima, a svaki neuspjeh / umiranje poništava sav napredak koji ostvarite u rundi. Svoju putanju okršaja možete birati na mapi gdje unaprijed vidite kakvi su vam izazovi i nagrade, lokacije na kojima ćete se boriti i protiv koje vrste protivnika.

Ono što dobro “prodaje” ovaj remaster je novi mod zvan No Return.

Putanja se nakon prvog okršaja grana na dva dijela, a kad se odlučite za jedan onda vam onaj drugi put postaje nedostupan. Treba naglasiti kako je putanja uvijek nasumično određena, kao i sami okršaji, tj. nikad nemate isti redoslijed i iste uvjete. Razgranatost i nasumičnost su važne stavke u planiranju jer ponekad želite izbjeći neke obračune zbog toga što vam ne odgovaraju težinom, a nekad se baš želite uhvatiti u koštac s određenim izazovom jer vidite da će vam donijeti veću nagradu u obliku resursa i vještina.

Nije ovo ništa revolucionarno za roguelike podžanr, ali je jako dobro uklopljeno u svijet The Last of Us igara. No Return je prilično izazovan i napet način igranja TLOU2. U standardnoj kampanji s pričom imate red napetosti i akcije, a onda malo predahnete dok gledate režirane scene i pratite priču. Ovdje toga nema – u konstantnom ste grču, ne samo zato jer vam se niže okršaj za okršajem (svaki idući teži od prethodnog) nego i zato što gubite cijeli napredak ako pogriješite. Svaki put kad sam krenuo s novim okršajem pratio me osjećaj nelagode, a kratkotrajni povratak u bazu nikad mi nije rezultirao opuštanjem.

No Return je prilično izazovan i napet način igranja TLOU2 u konstantnom grču.

Razlog zašto se roguelike tip igranja dobro uklapa u TLOU2 je taj što igra sama po sebi ima prilično naprednu inteligenciju protivnika, a i prilično opasne gljivozombije koji vas u bilo kojem trenu mogu uhvatiti na krivoj nozi. No Return tome dodaje dodatne začine tako da igranje postaje još izazovnije. Na primjer, stavi vas u situaciju s više protivnika nego ih možete srediti (jer nemate dovoljno metaka i oružja za to) pa od vas traži da jednostavno preživite do isteka vremena – kako god znate i umijete. Ili vam aktivira takozvane modifikatore koji vas prisiljavaju da se prilagodite neočekivanim zapletima. Na primjer, jedan modifikator rezultira time da svaki poraženi protivnik ispušta bombu, što znači dodatni izazov za tiho eliminiranje jer znate da ćete tako odati svoju poziciju protivnicima u blizini.

Napisao sam ranije da No Return mod tjera igrače izvan zone komfora, a to radi na nekoliko različitih načina. Postoji više vrsta okršaja, a pojedini su nešto sasvim drugačije za TLOU2. Spomenuo sam već preživljavanje u određenom vremenskom roku, no najbolji bi primjer bio okršaj u kojemu morate opljačkati čuvani sef s resursima – i to prije isteka vremena. Ja obično igram TLOU na pomalo kukavički način: vrebam neprijatelje iz zasjede, a ako već moram koristiti dalekometna oružja onda imam ona koja mi najviše odgovaraju. Ovaj mod tu kaže “ne može”, mjerimo ti vrijeme, a svaki lik ima svoju početnu postavu oružja, a za više se moraš potruditi.

Postoji više vrsta okršaja, a pojedini su nešto sasvim drugačije za TLOU2.

U ovom načinu igranja možete kontrolirati deset različitih likova uz već igrive Ellie i Abby. Upravljanje tim likovima je u načelu uvijek identično bez obzira s kime igrate. Međutim, svaki lik ipak ima nešto svoje kroz nadogradnju vještina. Na primjer, Lev može nadograditi brzinu puzanja, Dina može dobiti više predmeta kroz crafting i sl. Možda to neće imati utjecaja na vaš stil igranja, ali nekakve posebnosti za likove ipak postoje.

Kao i u svakom roguelike formatu, neuspjeh u No Returnu znači gubitak napretka. Vjerojatno se onda pitate koja je poanta igranja kad svaku rundu počinjete iznova. Tu je No Return malo tanak jer nema nikakve priče (kao nedavni Valhalla DLC za GOW Ragnarok). Ono što ima jest sustav napredovanja kroz izazove. Što više igrate, to vam je ovaj mod raznovrsniji. Ispunjavanjem izazova otključavate dodatne likove, modifikatore, posebne izazove i sl. Još mi se nijednom nije dogodilo da odigravanje No Returna nije donijelo neku nagradu, makar i manje bitnu. Na kraju krajeva, tu su i dodatni trofeji za one igrače koji ih vole loviti.

No Return mod nema nikakve priče, ali ima razrađen sustav napredovanja i otključavanja novih mogućnosti.

Kako ovaj mod ne nadopunjuje priču ni na koji način, njegov je smisao u pružanju izazova. I mogu reći da igrača definitivno zna staviti na sto muka. Znalo mi se događati da luđački bježim od protivnika dok tajmer odbrojava posljednje sekunde, uz knedlu u grlu znajući da bi me jedan udarac dokrajčio i poništio mi pola sata igranja. Naugty Dog je ovim modom pronašao načina kako da dio napetosti famozne Grounded težine u komadićima prenese na kraći format.

Istovremeno je igraču i dalje ostavljena sloboda da si podesi težinu. Okršaji uvijek postupno postaju teži u smislu da vam igra šalje više protivnika, ali si u startu možete odrediti težinu koja utječe na razinu štete koju možete primiti prije nego vam lik postane pokojni. S druge strane, veća težina donosi i više nagrada. Druga dobra stvar je da runde u No Returnu ne morate odigravati u jednom sjedenju. Možete nastaviti tamo gdje ste stali, ali jedino ako napustite igru dok ste u skrovištu. Dok god ste unutar okršaja postoje samo dvije mogućnosti – ili ćete napredovati ili ćete se vratiti na sam početak.

Naugty Dog je No Return modom pronašao načina kako da dio napetosti Grounded težine u komadićima prenese na kraći format.

Premda je No Return jako dobar test za vaše vještine igranja TLOU2, neće vam biti previše uzbudljiv ako tražite nešto novo. Kao što sam već napisao, nikakve tu priče nema, a ništa novo nećete vidjeti ni od neprijatelja, oružja i lokacija na kojima se sve odigrava. Sve se to “reciklira” iz glavne kampanje, što je malo razočaranje kad mod usporedimo s Valhallom za GOW Ragnarok, koja je pritom bila besplatan dodatak.

Doduše, nije No Return jedino što ovaj remaster nudi po pitanju sadržaja. Tu su i “izgubljeni leveli“, tj. dijelovi igre koji su bili planirani, ali su izbačeni iz konačne verzije. Odigravanjem istih dobivate zanimljiv uvid u to što je Naughty Dog htio postići tim dijelovima igre, ali i zašto su ih u konačnici odlučili izbaciti. Jedini prigovor koji imam za izgubljene levele je taj da kroz njih možete proletjeti za svega 15-ak minuta. I od tri izbačena levela samo jedan sadrži nekakvu akciju, onaj u kojemu Ellie lovi vepra.

Odigravanjem “izgubljenih levela” dobivate zanimljiv uvid u to što je Naughty Dog htio postići tim dijelovima igre, ali i zašto su ih u konačnici odlučili izbaciti.

Od ostalih bonusa tu je još mod za sviranje gitare koji je pun pogodak ako to volite ili potpuno suvišan ako vas to ne zanima. Cijelu kampanju možete zaigrati s komentarima razvojnog tima, što bi moglo biti atraktivno najvećim fanovima serijala. Što se tiče opcija za pristupačnost, tu je igra odvedena na još višu razinu i praktički nema toga što se ne može prilagoditi po pitanju kontrola, težine i sl. Toliko ima tih opcija da sam dobre dvije minute tražio onu za automatsko skupljanje predmeta. Za pohvalu je i to što su svi postojeći, a i dodatni sadržaji u remasteru prevedeni na hrvatski jezik. Podrška za DualSense kontroler je standardna, bez iznenađenja, ali dobrodošla ako volite te vibracije.

Sve u svemu, gledajući cijenu od 10 eura za nadogradnju PS4 verzije, lakše mi je opravdati TLOU Part II Remastered nego slučajeve Uncharteda i TLOU Part I. Za početak, ovdje se sadržajno ničega ne odričete – samo dobivate više toga. I ovaj put je dodatak značajniji nego u TLOU1 preradi jer nije samo Speedrun mod nego nešto zanimljivije. Je li to moglo biti i besplatno kao u slučaju GOW Ragnaroka? Možda, ali isto tako možemo reći da je Valhalla mogla proći i kao plaćena ekspanzija i ne bi puno ljudi bilo uznemireno time.

Trebate li nadograditi PS4 verziju The Last of Us Part II? Ne trebate – jer igra i dalje izgleda lijepo na PS5 i vrti se u 60 fps-a. No, u slučaju da se odlučite na to, dobit ćete priliku da iz igre izvučete još malo zabave, pogotovo ako zabavom smatrate nadilaženje izazova. No Return je tu nakon Grounded težine najbolji test vještine koji možete dobiti, specifičan sa svojim dodatnim začinima. Zvuči kao oksimoron, ali TLOU2 Remastered je doista nepotreban dodatak kojeg nije loše imati.