Xenoblade Chronicles igre su kao dobar anime. Teško je stati jednom kad ih zaigrate, a kad dođete do kraja, ostaje u vama nekakva praznina… gotovo kao da ste se oprostili od dobrog prijatelja. Prva dva Xenobladea bili su velike avanture smještene u svjetovima u koje je lako utonuti pa ništa manje nisam očekivao ni od trećeg dijela. To se očekivanje pokazalo i više nego ispunjenim jer nakon 80-ak sati s igrom mogu reći da se radi o jednom od ponajboljih RPG naslova Nintendo Switch konzole.
Početna cijena | Recenzirana verzija | Recenzentski primjerak |
60€ | Nintendo Switch | Ustupio izdavač (CD Media) |
Dvije strane iste kovanice
Po uzoru na prethodne nastavke, ali i u pravom RPG stilu, glavni pokretač Xenobladea 3 je priča. Ono što je odmah super jest to što je igra po tom pitanju izuzetno pristupačna, unatoč činjenici da se radi o trećem nastavku. Ako ste i zaigrali prethodne nastavke, gotovo do pred kraj igre bit ćete u istoj poziciji kao i oni koji nisu. Većina likova ovdje je potpuno nova i sve se odvija u svijetu koji uz izuzetak par velikih “znamenitosti” nije isti kao onaj iz prethodne dvije igre.
Xenoblade Chronicles 3 je smješten u surovom sci-fi svijetu imena Aionios koji se nalazi u vječnom ciklusu rata između dvije nacije – Keves i Agnus. Cilj im je, naravno, da ubiju jedni druge, ali pritom moraju skupljati životnu energiju protivnika kako bi održali svoje kolonije. Obje nacije zapravo su većinski sačinjene od umjetno proizvedenih vojnika čiji životni ciklus traje tek deset godina. Kako god okrenete, na izbor imate dvije vesele sudbine – umrijeti u borbi pa nahraniti protivnike ili po isteku deset godina nahraniti vlastitu koloniju.
Priča Xenoblade Chroniclesa 3 vrlo je pristupačna unatoč činjenici što se radi o trećem nastavku.
U takvom svijetu preuzimamo kontrolu nad protagonistom imena Noah, ali i njegovim prijateljima Eunie i Lanz, koji su članovi specijalne postrojbe frakcije Keves. Iako su već u zamaku svog životnog vijeka, nisu skloni preispitivanju svijeta u kojem obitavaju sve dok im na put ne stanu Mio, Sena i Taion – članovi protivničke frakcije Agnus.
Spletom okolnosti, svi su oni prisiljeni surađivati, a usput otkriju kako su dobili moć da se transformiraju u misteriozne mechove imena Ouroboros pa ih obje nacije proglase izdajicama. Tu kreće avantura epskih proporcija u kojoj glavni junaci od nevoljkih saveznika postaju prijatelji, usput otkrivaju šokantna saznanja o sebi, svijetu u kojem žive te onima koji su ga takvim i napravili.
Iako padaju u anime klišeje, glavni likovi su odlično realizirani.
I to je sve što ću reći kako vam ne bi pokvario ni sekundu doživljaja. Ono što je i očito iz opisa je da je priča mračnija i bavi se dosta ozbiljnijim temama nego prethodni nastavci. Od egzistencijalnih pitanja o smislu života, žrtvovanja za svoja uvjerenja, slijepog vjerovanja autoritetu i slično.
Generalno je sve to skupa vrlo dobro odrađeno, ali bih ipak volio da igra ima nešto suptilniji pristup nekim stvarima – naročito tematici rata. U jednom trenutku sam pomalo frustrirano na glas rekao: “Ok, shvatio sam” jer sam imao osjećaj da me igra lupa čekićem po glavi ponavljajući iz dijaloga u dijalog istu priču o kolateralnim žrtvama rata, njegovom besmislu, te kako u istom zapravo nema pobjednika.
No, čak mi je i u tim trenucima priča bila izuzetno zanimljiva, što zbog centralnog misterija, što zbog odlične postave glavnih likova. Malo je reći da ćete se kroz 60 do 100 sati igre s njima povezati te doživjeti čitav spektar emocija – od veselja i ushićenja pa sve do ljutnje i tuge. Pri kraju možda čak i pustiti koju suzu. Padaju svi glavni likovi pomalo u standardne anime klišeje, ali nikad do razine da budu naporni.
Drama, ljutnja, veselje, tuga – u 60 do 100 sati igre proći ćete kroz čitav spektar emocija.
Baš naprotiv – izuzetno su pamtljivi, lako ih je zavoljeti, a igra svakome posveti dovoljno vremena, bilo kroz glavne ili sporedne misije. I sa sporednim je likovima slično, a naročito kod heroja koje možete izmjenjivati kao sedmog člana vašeg veselog društva. Svaki od njih ima naročito izražajnu osobnost, svoje motive, želje, a često i zajedničku prošlost s nekim od glavnih likova.
No, nije sve tako bajno. Zaista nemam problema s anime klišejima, ali glavni negativci su po tom pitanju zbilja komični. Osim što igra nekima od njih ne posveti ni sekundu po pitanju priče, jednostavno su zli jer su takvi i obavezno će imati monolog o tome koliko su zli.
Budite također spremni na to da ćete dobrih 30% igre provesti gledajući mnogobrojne filmiće. Nije primjedba, samo “upozorenje”. Uglavnom su cutscene dobro režirane kad je u pitanju akcija, a zanimljive i emotivne kad su likovi u pitanju. Možete ih preskočiti ako želite, ali čak i ako vam se čini da se radi o nekakvoj nebitnoj sceni, ne bih preporučio jer možete propustiti pokoji važan detalj.
Imaš’l još koju mehaniku?
Kada ne gonite priču naprijed gledajući neki filmić, bavit ćete se borbom, istraživanjem i žongliranjem raznih RPG elemenata. Počnimo s borbom koja bi trebala biti poznata svima onima koji su igrali Xenoblade 2, naravno s nekim dodacima i poboljšanjima. Kao i tamo, srž borbe nije pretjerano komplicirana, ali je strahovito slojevita do te mjere da će vam igra predstavljati nove mehanike i tutorial ekrane čak i nakon 30 sati igranja.
U borbi uvijek kontrolirate jednog lika, ali možete u bilo kojem trenutku preuzeti kontrolu nad jednim od ostalih petero članova vaše grupice. Svakom od njih možete definirati određenu klasu koje dolaze u tri kategorije – DPS, tenk ili healer. Osnovne napade vaš lik izvodi automatski, a njihovo izvođenje ili protek vremena puni tri posebna napada čije izvođenje puni jedan još moćniji napad.
Ispravno pozicioniranje u odnosu na neprijatelja ili korištenje njihovih slabosti može prouzročiti brže punjenje vašeg napada, srušiti protivnike i slično. Tu je i poseban chain napad gdje kroz QTE sekvencu svi članovi mogu protivniku nanijeti ogromnu štetu, a dva člana grupe se mogu spojiti i pretvoriti u Ouroboros mecha koji opet ima svoje napade i vještine.
Borba je mehanički vrlo slojevita, ali nije ju teško pohvatati.
Stvar je poprilično slojevita i ovako napisana se možda čini komplicirana, što zaista nije. Igra vam daje dovoljno vremena da isprobate i naučite svaku od mehanika prije nego stvar produbi nekom novom. Tutorijali su u svakom trenutku dostupni u glavnom meniju, a ovog puta nisu samo tekstualni nego imate mogućnost i aktivno isprobati svaku mehaniku u izdvojenom levelu.
E sad, hoće li vam taj svojevrsni hibrid akcijske i borbe na poteze biti zabavan – to uvelike ovisi o vama. Dok u početku baratate tek osnovnim napadima sve se može činiti dosta sporo. Ali, jednom kad se igra otvori, sve to postane vrlo zarazno i zabavno. Pobornik sam punokrvne akcijske borbe, ali ovdje mi zaista nije falila.
Do kraja je moguće otključati preko 20 klasa s različitim oružjima i napadima, svaki lik može opremiti određene predmete i dragulje za poboljšanje statistika koje će ih dodatno ojačati, Ouroboros mechovi imaju svoje stablo vještina i koješta drugo.
Poigravanje klasama i raznim RPG elementima progresiju čini svježom do samog kraja igre.
Za teže protivnike je potrebna dobra doza taktiziranja i promišljenosti kako bi ih se porazilo. Srećom, poraz jednostavno znači povratak na checkpoint, a u ključnim borbama vas vraća na njihov početak uz velikodušnu mogućnost da promijenite klase i opremu likovima. Upravo to kombiniranje svih elemenata i eksperimentiranje s klasama drži igru svježom gotovo do samog kraja. Progresija je po tom pitanju osjetna i dosta zarazna. Pravi je gušt poraziti naročito teškog protivnika ili se vratiti do i osvetiti protivniku koji vas je nekada mogao poraziti jednim udarcem.
Glavne misije većinom su zanimljive, a napravljen je i značajan napor da sporedne budu nešto podnošljivije u odnosu na Xenoblade 2. Ima tu još uvijek onih klasičnih “idi tamo i skupi X nečega”, ali su tu uglavnom da prodube glavnu priču i likove, te da vam daju širi uvid u svijet u kojem se sve odvija. Neke od njih čak otključavaju dodatne klase, što je veseli razlog da ih se ne zanemari u potpunosti.
Doduše, neke sporedne misije se mogu pokrenuti tek kroz dosta šlampav i pomalo naporan sustav gdje prvo morate “prisluškivati” razgovor drugih likova pa otići u kamp raspraviti što ste čuli. Takvo što nepotrebno rasteže ionako glomaznu igru. Donekle razumijem ideju iza ovoga, ali mogao je to biti i običan NPC koji daje misiju i ništa se pretjerano ne bi promjenilo.
Sporedne misije su poboljšane i ovog puta su često usko vezane uz priče glavnih likova.
Igrin svijet je možda trunku manje fantastičan nego u prethodnim nastavcima, ali i dalje relativno maštovit i raznovrsan. Podijeljen je u velike regije od kojih svaka ima jedinstven okoliš i protivnike. Kretanje njime i vraćanje na već posjećene lokacije nije naporno zahvaljujući velikodušno razbacanim točkama za brzo putovanje. Nažalost, dobar dio svijeta je poprilično isprazan i nema tu puno poticaja za istraživanje ili aktivnosti izvan samih misija. Zablista nekad u daljini neki vrijedan predmet, ali dovoljno toga skupite i bez istraživanja do te mjere da zabijanje nosa u kuteve mape jednostavno nije isplativo.
Alrest? Jesi to ti?
Xenoblade 3 je igra koja se izvodi na relativno slabom hardveru Nintendo Switcha pa vas definitivno neće zapanjiti tehnikalijama. Po pitanju kvalitete vizuala, Xenoblade Chronicles 3 izgleda bolje od Xenoblade Chroniclesa 2. Teksture imaju više detalja, a likovi su naročito dobro realizirani. Stvari su generalno oštrije u usporedbi s XB2 – čak i na udaljenim segmentima okoliša, bilo u handheld, bilo u docked modu.
Kao i u prethodnim nastavcima, ovdje je glavna značajka igrin vizualni stil koji gotovo da emulira kakav anime. To je naročito vidljivo u već spomenutim filmićima, koji ponekad stvarno akcijom dosežu epske proporcije i pravi ih je gušt gledati. Te epske proporcije poenkad uzrokuju poprilično duga učitavanja pred kraj igre, ali se isplati izgurati ih kako bi se doživio taj spektakl. Po pitanju performansi igra većinom drži stabilnih 30 fps-a, te posustane samo u najnakrcanijim scenama borbe. Pad fps-a tu bude dosta primjetan, ali nije toliko učestao da vam upropasti iskustvo igranja.
Za mene pravo malo iznenađenje je bilo to što Xenoblade podržava 5.1 surround jer je zvuk u igri jedna od njenih boljih strana. Na izboru su tu engleska i japanska glasovna gluma, i potonju koju sam koristio mogu apsolutno pohvaliti, bilo da se radi o glavnim ili sporednim likovima. Glazba je još bolja – bilo epska i dramatična, bilo ona koja za cilj ima dodatno naglasiti emotivne trenutke. Definitivno je nešto za dodati na kakvu gaming playlistu koju ćete slušati izvan igre.
Prava igretina
Kako podnaslov gore kaže – Xenoblade Chronicles 3 je prava igretina i nešto najbolje što je Monolith Soft ponudio do danas. Igra definitivno testira granice Nintendo Switcha, a teško ju je igrati i ne pomisliti što bi ambiciozni developer napravio da na ovakvoj igri radi s jačim hardverom.
Ipak, fanovi i ovako mogu biti i više nego sretni jer ovaj nastavak nudi izuzetno zadovoljavajuću i emotivnu avanturu prepunu odlično realiziranih likova, dobrodošao napredak u sustavu borbe i bogate RPG elemente popraćene izuzetnim soundtrackom. Naravno, stižu tu i DLC-jevi koji će neke stvari dodatno pojasniti ili zakomplicirati. Ovo sigurno nije zadnji put da se družimo s ovom franšizom – na moje opće zadovoljstvo.
Monster Tamer
19.08.2022 - 20:05Na svoju veliku sramotu nisam odigrao niti jednu igru u serijalu ali definitivno budem. Ove godine tananim samo ARPG igre u stilu Diabla te Monster Taming RPG, stvarno ne znam koji mi je vrag hahaha. Odlična recenzija najboljeg čovjeka u HCL-u😄
Moses
21.08.2022 - 13:11Trenutno sam na 3. poglavlju i guštam. Igra je zakon
Fenner
22.08.2022 - 12:19Igrao jedinicu na Wii i moram priznat da je igra bila vrhunska. Kada malo padne cijena, kupujem odmah.
Zlo
03.09.2022 - 16:28Nisam neki fan serijala