HCL.HR

Recenzija

Cradle

kolijevka čuđenja

Gregor Stojev

Iako sam ovu godinu proveo igrajući svašta, napokon sam naletio na naslov koji me u završnici ostavio bez riječi. Ne nužno zato što je odličan, već zato što je završio prije nego li sam shvatio što sam to uopće odigrao, a kamoli da saberem misli i pretočim ih u riječi. Iz jedne perspektive Cradle je nevjerojatno iskustvo, iz druge pak razočaravajuće kratka igra puna repeticije, banalnih zadataka s masom tehničkih problemčića. Iako sam većinu vremena proveo prigovarajući i bilježeći sve te negative, na kraju sam pak nekako ostao dojma da mi se, zbog nekog razloga, Cradle ipak sviđa, a sve te silne bilješke morale su kroz prozor.

Cradle vas uvodi u svijet malo dalje budućnosti gdje se razvio bezobrazni virus koji prijeti ljudskoj rasi. Za spas, ljudi svoju svijest odlučuju prebaciti u robotska tijela kojima je za gorivo potrebna posebna čudnovata tvar destilirana iz ljudskih emocija. To ujedno rezultira činjenicom da lijepe stvari u tom svijetu postaju više cijenjene od onih ružnih. Vi u takvome svijetu preuzimate ulogu jednog mladića koji živi u skromnom šatoru usred pustinje, te pokušava shvatiti što se tu zapravo zbiva jer je zbog nekog razloga ostao bez sjećanja (da znam, jako originalno). Od svojih pokojnih roditelja naslijedio je misteriozno robotsko tijelo koje mu poput vaze krasi stol. Usamljen kakav je, društvo odlučuje pronaći osposobljavanjem upravo tog robota, i tako ćete vi poput običnog perverznjaka kopati po pustinji u potrazi za dijelovima ne bi li si doma izgradili ženskoga robota.

Više od toga vam pak ne smijem reći, jer kako se radi o kratkoj igri fokusiranoj na priči, polako prelazim u opasno područje spoilera.

Nažalost, nije cijela igra tako uzbudljiva – dok je svijet iza kulisa bogat zanimljivim znanstveno fantastičnim pojavama, vi ćete svoje vrijeme provoditi obavljajući relativno banalne zadatke, poput kuhanja juhe ili ubiranja cvijeća. Vaš šatorčić natrpan je raznoraznim smećem kojeg možete raznositi i premještati pa ćete tako poput Surgeon Simulatora kućanske predmete posvuda bacakati i pritom cijelu kuću naglavačke okrenuti kako biste saznali gdje se krije taj prokleti daljinski.

Cradle se odvija u minimalističko pustinjskom, ali svejedno prelijepom svijetu zanimljivih događaja i dolina bez granica.

Kada nogom stupite kroz prag vašeg skromnog doma, pred vama će se otvoriti pustinjska dolina bez granica, a u daljini će pogled krasiti jedna čudnovata kupola. Da, Cradle se odvija u minimalističko pustinjskom, ali svejedno prelijepom svijetu zanimljivih događaja i dolina bez granica. Tu već dolazimo do prvog problema – očekujte puno hodanja. Istom rutom penjat ćete se i spuštati toliko puta da bi vam maratonci postali zavidni. Brzina kretanja u razini je puža koji pati od depresije. Čak i trčanjem osjećat ćete se sporo, a vaš prst jaukat će od boli konstantnim držanjem tipke shift. Cradle uopće nema opcija mijenjanja tipki ili pak podrške kontrolera. Da stvar bude još gora, vrijedi istaknuti da je tu i brutalno niski FOV od kojeg bi nekima moglo pozliti, a on se također ne može podešavati.


No tehnikalije na stranu, vašoj robotskoj frendici zatrebat će zamjenski dijelovi pa će vas tako nekoliko puta slati u tajanstvenu građevinu u neposrednoj blizini. Da bi pribavili te dijelove, igrat ćete nekakvu bezveznjikavu mini-igru kako bi robotu omogućili da se s vama dalje druži. U drugim riječima – da bi došli do zanimljivog dijela. Ta mini-igra sastoji se od malih kockica kroz koje morate kopati i koje treba preslagati u potrazi kockica određenih boja. Očit pokušaj da se Cradleu uvede nešto varijacije, no one pak samo otvaraju vrata dodatnoj repeticiji i tim kockama jednostavno nije mjestu u ovoj lijepoj atmosferičnoj avanturi.

Iako je sama radnja veoma zanimljiva, prepričana je pak na takav način da je većina igrača vjerojatno neće shvatiti, a kad uzmemo u obzir da je ujedno i dosta kratka, moguće je da će igrače ostaviti i pomalo frustriranima. Češkat ćete se po glavi u pokušaju da povežete kraj s krajem, da iz rascjepkanih djelića pokušate složiti veću sliku. Ključni dijelovi namjerno će vam nedostajati te se od vas očekuje da sami donesete neke zaključke, bilo to svojom maštom ili pak mukotrpnim trudom da zamornu pustinju ponovo prehodate u nadi da usred svog tog pijeska pronađete zrno šećera.

Rasplet priče, koja se zakuhavala jedno pet sati, gotov je dok okom trepnete.

Tvorci Cradlea ovdje su stvorili veoma zanimljiv svijet pun mogućnosti kojega pak koriste za samo jedan trik – neočekivani twist na samom kraju. Nažalost, čim stvari postanu veoma zanimljive, naglo se zapakiraju bez puno objašnjenja. Rasplet priče, koja se zakuhavala jedno pet sati, gotov je dok okom trepnete, a ono što ste mislili da je tek prvi level bila je cijela igra.


Sudeći po svemu što sam do sada rekao, došlo bi se do zaključka da Cradle baš i nije neki posebno dobar izbor, no tu biste se prevarili, jer je upravo to i mene ostavilo zbunjenim. Cradle dobro zna kako minimalistički pristup može zapravo značiti više – iskustvo koje pruža više je od zbroja njegovih nesavršenih sastavnih elemenata. Tek nakon što se cijela stvar dovede kraju, saznat ćete da je Cradle više pokušaj izrade jednog umjetničkog dijela, a manje pokušaj jedne klasične videoigre. Ako je to nešto što ne možete progutati, njegova čarolija proletjet će vam iznad glave, no ako možete, vjerojatno ćete ga proći i nekoliko puta. Samim time, činjenica je da unikatno zadivljujuć Cradle ne mogu preporučiti baš svima, jer dok on prima kritičke hvalospjeve, zasigurno raspodjeljuje publiku u kampove mržnje i ljubavi.

Kako je Cradle natrpan slaninom, slatki trenutci zapravo postaju još slađi. U konačnici je lako zaboraviti na ta naporna trčkaranja i banalne zadatke, jer su vas upravo oni na intimnoj razini uvlačili u taj maštovit svijet, a svakim obavljenim zadatkom Cradle će vas s jačim pritiskom držati u svojoj šaci. Vaša metalna drugarica svakim će navratom priču odvesti u neočekivanom smjeru i do samog kraja će vas držati hipnotiziranima.

Dat ćete sve od sebe kako biste prebrodili taj teški pustinjski život (i te glupe kocke) u potrazi za odgovorima – upravo to su muke s kojima se naš mladić sukobljava, a Cradle vas vješto stavlja u njegove cipele. Ako mu samo date priliku, Cradle će vam se svakim sljedećim danom ušuljati u misli – shvatit ćete da, iako kratko i tehnički nesavršeno, ispod svog tog pijeska ipak može ležati jedno nezaboravno iskustvo.

Usred pustinjske doline, žena zarobljena u tijelu nepokretnog robota pokušava nam objasniti zašto je trebamo saslušati.

77 Naša ocjena
  • ideja
  • atmosfera
  • priča
  • robot
  • prekratko
  • kocke
  • sporo kretanje
  • manjak postavki

Gregor Stojev

Kad nema mačku na glavi, sa zadovoljstvom se prepušta atmosferičnim hororcima. Lokalni nostalgičar koji žive mrtvace vidi kao slatkiše, voli akcijske pustolovine i poneku mozgalicu dok pokušava zaobići sve stvari PvP.

Komentari (3)

  • Apocalypse4987

    14.08.2015 - 17:33

    I dalje mi je ostalo masu nepoznanica na kraju. I da, baš tad sam mislija da je to tek ka prvi chapter priče, da će nas oni stari odvest negdi sa vlakom. Kocke su naporne, al srića mogu se preskoćit ako izgubite. One crne leteće stvari i dalje nemam pojma šta su, al kad sam čuja da je u izradi igre sudjelovala ekipa koja je radila stalkera, onda mi je sve jasno. Igra je puna potencijala, al nije ni približno iskorištena. Nadam se kakvoj ekspanziji ili drugom dijelu

  • Artyom

    16.08.2015 - 17:24

    Već dugo me neka igra nije ovako oduševila. Kapa do poda developerima. Jedino je ta igra kocaka totalna glupost i bolje da je ni nema, ostalo sve je remek djelo. Također se nadam dodatnim objašnjenjima priče i proširenju igre sa novim lokacijama kroz DLC, expanziji ili nastavk. Potencijala ima na bacanje!!!!

  • theth1ef

    17.08.2015 - 11:21

    SPOJLERI ZA KRAJ!!!!!!

    Na kraju vam se pokaže onaj članak o sferi na zidu, one novine na krevetu te ono u kovčegu o Idi i Mike-u. Ti tekstovi su vam vrlo bitni za razumijevanje kraja. Članak o sferi govori o onom području gdje se zbila katastrofa u tom parku i kaže da je možda moguće da se tamo vrijeme "cijepa" odnosno da postoji mogućnost da čestice mogu otići kroz vrijeme u prošlost. Novine na krevetu govore u nekom znastveniku Kochu koji kaže da ako bi mogao poslati bilo što sebi u prošlost poslao bi si brojeve 3513 kako bi spriječio katastrofu. Treći tekst o Idi i Mike-u ne razumijem najbolje, spominje se neki efekt, ali mislim da se i dalje sve to uklapa u putovanje kroz vrijeme. To se na kraju i dogodi što nam prikazuju scene Ide i Enebisha(?) na piću te on šalje poruku Kochu s brojevima. Ako sam u čemu pogriješio molim vas da me ispravite :)

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!