Ha, niste valjda mislili da je ovo još jedna recenzija videoigre na portalu o videoigrama? Greška početnička i ne znam odakle vam uopće takva ideja. No dobro, dosta o mom autu, pričajmo malo o meni. Moja najdraža i po meni najbolja igra ikada je Dark Souls i ne krijem to; štoviše ako imate par sati slobodno mogao bih vam ukratko objasniti zašto. Četvrta na mojoj top listi (op. au. jako ozbiljno shvaćam svoje liste) je Castlevania: Symphony of the Night. A sad zamislite što bi bilo da netko spoji Dark Souls i Castlevaniu:SoTN… upravo to pokušava biti Salt & Sanctuary.
Najočitiji je ipak utjecaj Dark Soulsa, djelomično zbog popularnosti i sveprisutnosti serijala, a djelomično do toga što je mnogo stvari jednostavno kopirano u Salt & Sanctuary. Borba se odvija na istom principu, stamina, zdravlje i oprema ponašaju se gotovo identično, poruke se pišu po podu, neprijatelji nakon smrti puštaju sol, igra je vrlo teška s brutalnim bossovima – jasno vam je gdje ovo ide. Na trenutke je sličnost sa Souls igrama šokantna, vidite identičan font i pitate se je li to uopće legalno.
S druge strane, neki od vas će gledati slike iz igre i misliti da sam malčice skrenuo s pameti, Salt & Sanctuary je 2D platformer. Ne kažem da nisam munjen, ali to što ima jednu dimenziju manje od Dark Soulsa ne znači da nije očita kopija. Osim toga, zbog tog dvodimenzionalnog pristupa se i povlače paralele s Castlevaniom, a pošto se može reći da je Castlevania jedna od ranih prototipa Dark Soulsa, sve usporedbe i dalje stoje.
Na trenutke je sličnost sa Souls igrama šokantna, vidite identičan font i pitate se je li to uopće legalno.
U redu, sve ovo do sada je bilo prilično dosadno, Dark Souls 3 sam nedavno ocijenio s 95, ajmo i na ovo nalijepiti jednu visoku ocjenu i to je to, može? Ne tako brzo. Čini mi se da je došlo do jedne greškice pri kopiranju ostalih igara u Salt & Sanctuary. Ponajviše to što su sve igre na koje se oslanja bile zabavne, a S&S to jednostavno nije.
Sjećate se one epizode Zvjezdanih staza kad teleportiraju Picarda na površinu i slučajno mu zamijene ruke i stopala? Vjerojatno ne jer sam to sada izmislio, ali da je postojala takva epizoda usporedio bih ju s ovom igrom.
Stvari koje Souls igre čine posebnima su rezultat fino uravnoteženih odluka. U jednu ruku vas je strah poviriti iza ugla, a u drugu ne možete odoljeti zovu nepoznate divljine. S&S takve stvari balansira kao debeli klinac bez prijatelja na klackalici u parku. Djelomično je do perspektive, možete se kretati samo u četiri smjera, pa ćete uvijek vidjeti što je iza idućeg ugla prije nego što dođete do njega. No, ipak mislim da je veći problem cjelokupni dizajn nego perspektiva. Područja jednostavno nisu dovoljno zanimljiva niti pamtljiva, obični neprijatelji nisu izazovni nego jeftini, bossovi nisu dovoljno kompleksni.
Gotovo svaki ima jedan očiti način da ga se pobjedi i kada ga pronađete treba vam više strpljenja nego ičega. To je najveći problem, strpljenje je dovoljno, ne treba vam žar, iskreni interes ili pak vještina, samo mnogo vremena i to je dosadno. Ako im pokušate pristupiti na drugačiji način, to je vjerojatno izvedivo, ali ćete umrijeti – i po pedesetak puta. I to nisu one smrti kojima ste svaki puta bliže svome cilju i osjećate kako ste jači i bolji pa na kraju ubijete gada i znate da ste to uspjeli jer ste napokon postali bolji od njega. Ne, ponekad će vas šutnuti s platforme prvim šutom, ponekad tek kad ga skinete na 10% HP-a – potpuno nasumično zalijetanje u zid.
Sve je tako jeftino dizajnirano, gotovo svaka smrt ima taj kiseli okus koji vam govori da ju niste zaslužili. Od neprijatelja koji mogu jednostavno varati prolaženjem kroz zidove do grozno dizajniranih bossova. Leveliranje se na prvu čini kao ogroman otvoreni sustav, ali brzo shvatite da samo ubacujete tokene gdje vam fali i potpuno je banalno i nebitno, nula planiranja ili mozganja.
Lokacije pokušavaju imati kul imena kako to ima Dark Souls, ali to ne pali jer su i one tako plitke. Nije dovoljno samo nalijepiti zastrašujuće ime na nešto. The Watching Woods nikada neće biti Darkroot Garden iz DS-a, zato što Darkroot Garden ima svoje mjesto u tom svijetu i dovoljno je sadržajan da ga pamtite. The Wathcing Woods je hrpa proizvoljno postavljenih neprijatelja na platformama u platformeru koji je jedva funkcionalan. Kontrole nisu fantastične, past ćete tisuću puta u svoju smrt frustrirani jer vas igra ne sluša, podsjetnik – to nije zabavno.
Svijet je izuzev toga prilično dobro povezan, postoje oni trenutci kada dugo niste vidjeli checkpoint i onda u očaju sa crticom HP-a utrčite u neko dizalo koje vas vrati na sam početak igre. Ne samo to, nego svoj sanctuary morate pronaći i napraviti sami, nisu već postavljeni kao lomače u Dark Soulsu. Tu ulogu igra vaš covenant, tj. božanstvo koje štujete, jer svaka vjera ima svoje pogodnosti. Također, svaki sanctuary možete naseliti s četvoro ljudi – trgovcima, putnicima, pomoćnicima i kovačima, a njihov je broj ograničen i morate ih prije toga pronaći u igri, tako da je zanimljivo donijeti odluku gdje koga smjestiti, pogotovo kada prvi puta igrate naslijepo. Stvarno mi se sviđa taj sustav, prilično sam siguran da je to i Dark Souls 3 trebao imati, ali nisu našli načina da to balansiraju… khm, khm, možda s razlogom.
To naizgled otvara mnogo mogućnosti za ponovne prelaske, nudi malo više taktiziranja, ali nije ništa revolucionarno. Problem s ponovnim prelascima je što je igru prava muka uopće preći jednom. Uopće nije napeta avantura veća od života, možda počne tako nakon brodoloma na početku, ali jako brzo se pretvori u listu za šoping. Znate već, idete svakih par dana u dućan, uvijek kupite par litara mlijeka, pola bijelog, deset deka gaude, deset deka čajne, pakiranje pilećeg, pola kile mljevenog i onda za par dana opet isto, ali ubacite vrećicu brašna.
To je nekako Salt & Sanctuary, jako puno repeticije i jako malo svjesnog uživanja.
Stvarno sam htio voljeti ovu igru, gledao sam Twitch streamove kad je izašla na Playstationu, jedva čekao da dođe za PC i onda se potpuno razočarao. Borba čini većinu igre i ugodno je animirana, gušt je udariti i izbjeći udarac, ali 2D perspektiva ju previše ograničava i pojednostavljuje, pa ju ni to ne izvlači. U Castlevaniji brzo skačete na sve strane i mlatite, baš zato je bila zabavna. Ovdje se išlo na nešto realniji, fizički teži pristup i to iz te perspektive jednostavno ne prolazi, žao mi je.
Mogao bih analizirati ovu igru do sutra, ali iskreno, ako mi se igra Dark Souls, igrat ću Dark Souls. Zašto bih igrao nešto što pokušava biti, ali nije Dark Souls kada mi se igra Dark Souls? To mogu napraviti jer Dark Souls ima hrpu mogućih pristupa, koliko god da se hendikepirali u toj igri, kako god da ju igrali bit će zabavna. Zato ju ljudi i prelaze zatvorenih očiju – s tosterima, s gitarama, s Dance Dance kontrolerima. To u Salt & Sanctuaryju nećete vidjeti. Ne kažem da je nemoguće uživati u ovoj igri, puno ljudi se pronašlo i gušta u ovom dvodimenzionalnom neredu. Samo želim upozoriti sve zainteresirane da S&S pronalazi načina da učini sve što volite u drugim igrama napornim i izluđujućim.
don5pro
04.06.2016 - 22:05Izgleda mi zanimljivo no izgleda mi kao što je i navedeno kopija dark soulsa
darijoman
04.06.2016 - 22:08A meni izgleda sranje od igre 😛
josipk
04.06.2016 - 22:50ziva glupost
lucho-CRO
04.06.2016 - 23:57Sranje i djelomicno losa kopija 🙂
esse
05.06.2016 - 09:28nepostena tezina? a dark souls? svako malo ga pocnem igrat pa odustanem ..
Igor Belan
@esse, 05.06.2016 - 09:57Poanta je da težina u Dark Soulsu nije nepoštena.
fez
@Igor Belan, 05.06.2016 - 16:01O itekako zna biti
tomohorvat
05.06.2016 - 12:08Ima neku svoju čar.
fez
05.06.2016 - 16:00Super igra
Negan
05.06.2016 - 16:10Bas mi je fora to kad netko zucne “govno” i svi odma za njim ko ovce. Ne kazem da se igra ne smije kritizirati, ali vecinom je dobro prihvacena.
fez
@Negan, 05.06.2016 - 17:05Guzolublje na djelu
fez
05.06.2016 - 17:05Guzolublje *