HCL.HR

Recenzija

Satellite Reign

mtv ritam tuc tuc znaju svi

Stjepan Fikter

Čitajući službeni opis i značajke Satellite Reigna nitko vas ne bi krivio ako bi vam prva pomisao bila Deus Ex u izometrijskoj perspektivi. Otvoreni svijet s više načina pristupanja objektivu – prisutno. Stealth ili bang bang način igranja – prisutno. Skupljanje augmentacija za četveročlanu ekipu – također. Različita oružja i vještine koje se otključavaju dizanjem levela – tu je. Kupovanje informacija za lakšu infiltraciju – i to isto. Shvaćate u kojemu se smjeru može nastaviti pa bi se moglo se reći da je developerima tijekom razvijanja jezgre gameplaya Ion Stormov kultni naslov zasigurno barem jednom prošao kroz misli. To naravno, samo može biti veliki plus jer tko bi se normalan bunio da ima mogućnost za nekoliko načina igranja u stilu slavnog Deus Exa?

Odlaskom u futuristički grad Satellite Reigna u kojemu se neonska svijetla nikada ne gase, ekipa koju kontroliramo može se kretati bez ikakvog vođenja za ruku. Preciznije rečeno, sam grad je podijeljen u četvrti pa baš kao u starijim GTA naslovima, obavljanjem misija vezanih za radnju dolazi se u posjed propusnica s kojima se može pristupiti novim lokacijama. Kako i kada nabaviti vrijedne dokumente u potpunosti leži na igračevoj volji. Uz šaroliki broj sporednih misija, možda netko preferira ipak prvo malo pronjuškati po četvrti i vidjeti koje je lokacije najlakše infiltrirati da se prikupi dodatna oprema. Na kraju krajeva, sama igra prije zadnjeg objektiva sugerira kako bi bilo poželjno opremiti ekipu rješavanjem sekundarnih misija jer kasnije, za bang bang pristup jača i bolja oružja su jedini načini za normalno suprostavljanje snagama sigurnosti.

Osim pucnjave postoji i druga strana gameplaya, odnosno pristup šuljanja i izbjegavanja koji je ipak malo zanimljiviji i zabavniji. Jednostavno, ima nešto u tome kada se traži tiši i sigurniji put za infiltraciju, bilo to da se iskoriste sve četiri dostupne klase ili da samo jedan član obavi prljavi posao. Na kraju, zadovoljstva nakon uspješno obavljene misije neće nedostajati, pogotovo ako je riječ o zahtjevnijim infiltracijama.

Primjerice, postoji misija u kojoj je potrebno jednog civila ubaciti u korporacijsku zgradu da ekipu približi prema još jednom koraku za potrebnu propusnicu. Na prvu izgleda da se radi o kompleksnijem zadatku, ali istraživanjem okoline moguće je pronaći ventilacijski otvor koji uvelike skrati put prema objektivu. Stvar je u tome što njemu može pristupiti samo Infiltrator, ali ako se dođe u posjed augmentacije za penjanje u otvore tada i drugi članovi mogu kratiti put preko zidova. Slanjem našeg nečujnog momka koji još može postati nevidljiv zahvaljujući svojim vještinama, uz malo strpljenja i sreće mogu se eliminirati patrole koje se kreću okolo-naokolo mjesta gdje je potrebno upasti.


Paralelno s time, Support jedinica može skenirati okolinu da bi se saznalo koji terminali i generatori kontroliraju kamere i vrata. Budući da je potrebno samo jedan dio kompleksa poslati u mrak, haker otvara glavna vrata s time da se civila vodi van vidokruga patrole, a zatim vojnik s mogućnošću prtljanja po generatorima uskraćuje struju kamerama. Stvaranjem crne točke, ako sve prođe kako je isplanirano, civil bez problema stiže na lokaciju, a Infiltratora se istim putem kojim je došao odvodi van kompleksa jer misije završavaju kada su sve jedinice izvan označenih područja.

Naravno, ovo je samo jedan pristup misiji jer sve ovisi kako razvijate svoju ekipu budući da nemaju svi iste vještine. Upravo ta mogućnost odabira je još jedan korak prema kreiranju vlastitog stila igranja, no jedno je sigurno – napetosti neće nedostajati tijekom provaljivanja uz izbjegavanje svih čuvara i sigurnosnih kamera. Kako to na papiru zvuči sve sjajno i bajno, Satellite Reign je naslov koji traži strpljivosti i pažnje, ali zbog određenih mušica u kodu, čak i najbolje isplanirani planovi mogu pasti u vodu za što krivica ne leži uvijek na igraču.


Zahvaljujući tome, ponekada je moguće igrati misiju duže vremena u komadu, samo da bi jedan od članova ekipe odlučio krenuti svojim putem i time uništiti sav igračev trud. Uz to, zadaci se nalaze u zonama gdje je snimanje onemogućeno pa kada se mora ponavljati misija zbog lošijeg pathfindinga, frustracije se polagano stvaraju. Upravo to je dvosjekli mač jer s jedne strane zahvaljujući takvoj dizajnerskoj odluci stvara se potreba za pažljivim igranjem s minimalno rizika, a onda opet tu je i druga strana u kojoj jedinice jednostavno ne izvrše zapovijedi koje ste zadali i ode cijeli trud što je uložen u stealth pristup. U tim situacijama igrač se osjeća izdano, a to nije lijep osjećaj.

Ipak, otkrivanje od strane čuvara ne mora uvijek nužno značiti smrt ili ponavljanje misije jer kada dođe do takve situacije, može se probati pobjeći u mračni kutak ili alternativno, izvući duge cijevi. Kako je riječ o taktiziranju u izometrijskoj perspektivi, pucanje iza zaklona, visinska prednost i naravno jačina oružja uz vještine – utječe na efikasnost u brzini eliminacije protivnika.

S početnim oružjem prva se četvrt može izgurati bez problema, ali kada se kasnije pojave protivnici s naprednijim štitovima, stvari mogu biti kompliciranije. Osim toga, umjetna inteligencija također varira. U jednom trenutku izgledaju kao da znaju što rade kada se kreću u formaciji, da bi u idućem izgubili kompas i buljili ravno u zid kao da je netko tamo prilijepio poster Megan Fox u bikiniju. Upravo takve varijacije mogu dovesti do toga da nema baš previše istih situacija pa da se može igrati po špagi očekujući kako jednadžba neće imati novih nepoznanica.


Na to se može i nadodati da nije uvijek lagano procijeniti vidno polje stražara jer snop svjetlosti koji bacaju s kaciga nije dužina dokle mogu vidjeti. To se najbolje primjećuje kada stoje na uzvisini jer tada vide puno dalje, pa je potrebno još pažljivije igrati ako se ne želite dovesti u situaciju da je potrebno hvatati petama vjetra.

Osim gameplay mehanika koje su poprilično zabavne kada sve radi kako je zamišljeno, Satellite Reign se može pohvaliti lijepim atmosferičnim gradom. Ovdje nije riječ o realističnoj grafici ala Crysis već zahvaljujući dobroj art direkciji cyberpunk atmosfera fino dolazi do izražaja. Bilo da se radi o industrijskoj četvrti koja je uglavnom prekrivena smogom ili o financijskom dijelu gdje je sve uređeno i ravnih linija bez previše neonskog blještavila. Nažalost, koliko god grad lijepo izgleda, toliko je i mrtav u smislu reakcija na akcije koje kroz igru izvodite. Primjerice, kroz neke sporedne misije može se utjecati na rad kamera ili bankovnih automata, ali na sve ostale događaje, ljudi i protivnici reagiraju kao da se ništa ne događa.

To se vidi iz misija u kojima je potrebno eliminirati civile, pa kada vlasti i reagiraju, treba samo pobjeći dok ne odluče da je vrijeme za vraćanje na standardnu rutu patroliranja. Da su barem developeri napravili reakcije u obliku više čuvara ako se igra agresivno ili nešto slično tome; samo da se dobije dojam kako se radi o živom gradu. Ovako, to je samo kulisa za stvaranje futurističke atmosfere.

Unatoč svojim manama, prvijenac 5 Lives Studiosa ima kvalitetnog sadržaja za ponuditi u smislu zabave, ali i zadovoljstva tijekom igranja. To ponajviše leži u činjenici da se može igrati pod uvjetima kreiranim od strane igrača budući da igra ne nameće svoja pravila kako se infiltrirati u objekt s ciljem prikupljanja nove opreme ili novca. Svaki od dijelova korporacijskih kompleksa gdje se nalaze određeni zadaci složeni su kao omanje slagalice s više rješenja, a na igraču je da odabere ono njemu najzanimljivije.

Samim time, svi ljubitelji taktičkog nadmudrivanja s umjetnom inteligencijom, kamerama i dronovima, mogli bi uživati u ovom neizbrušenom dijamantu budući da temelji stoje čvrsto, samo je problem s onime iznad što ne funkcionira uvijek onako kako je prvobitno zamišljeno.

Taktiziranje sa šarolikom paletom mogućnosti glavna je odlika tijekom infiltracije u korporacijska postrojenja ove igre, samo što ponekada stvari mogu brzo krenuti u smjeru koji nije bio planiran.

73 Naša ocjena
  • sloboda izbora
  • različite mogućnosti
  • zabavno
  • pathfinding
  • sitni bugovi
  • mrtav grad

Stjepan Fikter

Jedini u redakciji s DDR 2 memorijom. Prvi će pisati o manje poznatim, čudnim i drugačijim igrama. Jednako preferira PC i konzolaške naslove te je druga osoba jednog od najstarijih hrvatskih klanova, a suborcima poznatiji kao mili vođa.

Komentari (0)

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!