Većina horor igara bazira se na tome da igrača stavlja na nepoznati teren. Tu je osjećaj straha dodatno naglašen jer ne znaš što te čeka na stranom teritoriju, niti znaš gdje je najpametnije pobjeći kad situacija zagusti. Međutim, postoji i drugi pristup horora u okruženju koje je igraču poznato. I tu strah može biti potentan, na primjer prođete jednim hodnikom i odahnete jer se ništa ne dogodi, a onda povratkom na isto mjesto spustite gard i igra vas uhvati na prepad. Amnesia: The Bunker je upravo takva igra iz ovog drugog primjera.

Amnesijin bunker jako mi je dobro odgovarao jer osobno ne volim taj osjećaj izgubljenosti i dezorijentiranosti u horor igrama. Meni više odgovara kad znam gdje trebam ići, ali znam i da moram proći dio mape prije kojega ću progutati knedlu. I baš tu nova Amnesija brilijra. Francuski bunker iz Prvog svjetskog rata toliko je dobro dizajniran da vam se u jednom trenutku čini kako ga poznajete kao vlastiti džep, a onda vas u drugom trenutku uhvati panika jer u tom džepu ne možete naći ono što vam treba.

Upravo je u dizajnu bunkera ovo značajno drugačija Amnesija od prethodnih avantura. Iako je i u prijašnjim igrama ovoga serijala postojao mali izbor oko toga koju ćete prepreku prvu riješiti, kroz lokacije se uglavnom išlo linearno. U bunkeru se od vas očekuje da istražite četiri dijela mape pod stiskom vremena. Imate generator koji drži svjetla upaljenima, ali troši gorivo koje možete nadoliti samo na jednoj lokaciji, a to je u središtu samog bunkera. To znači da svaki odlazak do jednog dijela bunkera podrazumijeva i da se vratite istim putem, po mogućnosti dok su svjetla upaljena. Ako generator prestane raditi i nađete se u mraku, povratak postaje znatno teži.

Svaki odlazak do jednog dijela bunkera podrazumijeva i da se vratite istim putem, po mogućnosti dok su svjetla upaljena.

Zvuči to kao užasno opterećenje, i bilo bi da sam bunker nije dobro dizajniran. Srećom, ekipa Frictional Gamesa savršeno je pogodila balans između svega što su trebali pogoditi. Bunker nije prevelik da ga ne možete zapamtiti, a opet nije ni premalen pa da imate dojam kako se vrtite u krug. Bunker nije mjesto gdje ćete strepiti na svakom koraku, ali je mjesto na kojem ćete uz malo učenja shvatiti gdje se smije potrčati i dići buku, a gdje to nije pametno. U bunkeru najčešće imate dva načina za rješavanje prepreke, ali vas nijedan neće navući da se odlučite na potez bez prethodnog razmišljanja je li to najbolji način za riješiti problem.

Vizualno u bunkeru nema baš mnogo raznovrsnosti – ipak ste na lokaciji pod zemljom. Ali prostorno se po njemu možete lako orijentirati. Prošlo je već nekoliko dana otkako sam završio igru, a još uvijek pamtim kako doći do zatvorskog dijela, gdje je bolnički dio mape i sl. Same lokacije kao takve nisu ništa posebno, ali vas Amnesija dobrim trikovima tjera da im pridajete pozornost. Na primjer, uvijek je korisno razgledati prostor u kojemu se nalazite, ako ni zbog čega drugoga onda da vidite gdje je rupa u zidu iz koje bi se potencijalno mogao pojaviti mrski protivnik.

Lokacije kao takve nisu ništa posebno, ali vas Amnesija dobrim trikovima tjera da im pridajete pozornost.

U novoj je Amnesiji taj protivnik jedan jedini i mislim da to moram naglasiti ovako u recenziji jer je to jedan od minusa. Čudovište jest zastrašujuće, ponajviše kroz svoje glasanje. Međutim, tijekom igre ono ne mijenja svoje ponašanje i vi ga vrlo brzo pročitate. Znate što će ga alarmirati, znate kad će odustati od potrage za vama, znate da pucanjem po njemu nećete ništa postići. Tek u jednom dijelu igra pokušava dostaviti nešto drugačije, ali to traje svega pet minuta. Šteta je to, jer su prijašnje Amnesije imale raznovrsniju postavu protivnika.

Čim je protivnika lako pročitati, sama igra nije toliko strašna koliko bi mogla biti da se radi o nepredvidivom biću. Doduše, ne bih išao tako daleko da kažem kako Amnesia: The Bunker nije strašna igra. Možda me samo čudovište nije isprepadalo kao neki prizori iz ranijih dijelova serijala, ali me pod panikom držalo to što mi je vrijeme uvijek isticalo. Nisam uvijek mogao čekati da mi se čudovište makne s puta – tako bi izgubio vrijeme i ostao bih bez svjetla, a onda bi situacija bila još gora. Napetost dodatno raste činjenicom da ovdje nema snimanja pozicije kad to poželite. Snima se samo ručno, i to jedino u centru mape. Ako vas čudovište zgrabi na povratku do tamo, propada vam nekih 10-ak minuta igranja.

Možda me čudovište nije isprepadalo, ali me pod panikom držalo to što mi je vrijeme uvijek isticalo.

U prilog strahu ide i to što Amnesia: The Bunker ima postavke težine koje služe za određivanje aktivnosti te agresivnosti samog protivnika. U prijevodu, igru možete natjerati da slabije ili jače vrši pritisak na vas, pored već spomenutog pritiska vremena. Iako bih vam savjetovao da pokušate igrati na najvišoj postavci težine, moram naglasiti kako Amnesija i na nižim razinama ima nekoliko iritantnih nelogičnosti koje su tu da vam umjetno otežaju igru.

Sjećate se kako ste u Amnesia: Rebirthu koristili šibice kako biste zapalili svijeće i osvjetlili prostor, ali nikad niste mogli uzeti tu svijeću i ponijeti je sa sobom? Ima takvih stvari i u Bunkeru. Ovdje tako u jednom trenutku naletite na rezervoar goriva na kojemu možete puniti prazne boce te od njih napraviti molotovljev koktel. Iz nekog razloga gorivo iz tog rezervoara ne možete iskoristiti za generator, jer svaki put kad u generator utočite gorivo iz kanistera, isti taj kanister nestane.

Upravljanje inventarom u ovoj igri je također nepotrebno zakomplicirano. Ograničeno vam je koliko toga možete nositi sa sobom, a koliko toga možete ostaviti u spremniku. Na stranu sad to što jedan zavoj zauzima istu količinu prostora koliko i jedan spremnik goriva, bilo mi je apsurdno da nije moguće zamijeniti predmete iz inventoryja i spremnika ako su oba mjesta puna. Umjesto toga morate se odreći jednog predmeta da biste uzeli drugi iz spremnika.

Ovakve recenzije obično započinjem komentirajući priču, no ovdje nemam puno toga za reći jer ni same priče nema u izobilju. Retrospektivno kroz pisma i fotografije otkrivate što se dogodilo bunkeru u kojemu se nalazite, živućih likova nema, a protagonist je dosadan. Tema rata ovdje je gotovo beznačajna podloga, a najgora stvar kod priče jest što završava naglo, bez nekog posebnog zaključka. Nikakve katarze nema, a samim time ni povoda za još jedno odigravanje. Igra mijenja položaj predmeta u svakom sljedećem prelasku, ali sve što vrijedi vidjeti ionako doživite u jednom prelasku od nekih tri i pol sata.

Tema rata ovdje je gotovo beznačajna podloga za samu priču.

Podijeljenih sam dojmova o prezentaciji Bunkera. Vizualni stil nije loš, ali je grafički gledano igra čisti prosjek – niti smrdi, niti miriši. Zvuk je pak odličan i po pitanju glazbe i po pitanju efekata. S tehničke strane igra nije zahtjevna, ali i kad je instalirana na SSD disku ima pauzu od 1-2 sekunde učitavanja na prijelazu iz različitih regija bunkera. Kako se tu radi o relativno maloj mapi po kojoj se između regija prolazi više puta, ovakvo što stvarno se ne bi smjelo događati.

Zbog svega ovoga Amnesia: The Bunker bila mi je toplo-hladno iskustvo. Mogu reći kako mi je to po gameplayu najbolja Amnesia u serijalu: jako napeta, (većinom) pametno osmišljena i dobro realizirana. Ali isto tako mogu reći da mi je The Bunker bio ugođajem najmanje strašna Amnesija, kao i pričom najsiromašniji dio serijala. Dobar je to horor naslov, ali ne jednako kvalitetan u svim svojim segmentima.