Tko se još sjeća Lords of the Fallen igre iz 2014. godine? Bio je to (ispod)prosječan soulslike naslov i osobno ga pamtim po, za tadašnje vrijeme, lijepoj grafici. Lords of the Fallen 2 je prvobitno bio zamišljen kao direktan nastavak s planiranim izlaskom 2017. godine. Međutim, zbog turbulentnog razvoja koji je uključivao promjenu dva razvojna studija, igra se konačno rebrandirala i ponovno predstavila kao Lords of the Fallen, pružajući svojevrsni ‘mekani’ reset serijala.

Kao takva, igra danas izlazi u nekom sasvim drugačijem okruženju koje je znatno bogatije raznim vrstama soulslike igara. Okruženje je to gdje puko kopiranje više od deset godina starog Demon / Dark Souls recepta definitivno više nije dovoljno. Iako se Hexworksova ekipa kuhara trudila unijeti nove elemente u poznati recept, konačni okus nije se značajno poboljšao.

Reboot mich an

Lords of the Fallen je smješten tisuću godina nakon događaja iz originalne igre pa funkcionira kao nastavak, ali i reset serijala. Za obožavatelje originala svakako tu ima prepoznatljivih kreativnih koncepata, ideja i imena iz originala, ali u suštini znanje o istima nije preduvjet da ovdje pohvatate što se događa. Kao i u originalu, priča se fokusira na koruptivni utjecaj zarobljenog boga Adyra koji želi pobjeći iz svog zatvora u drugoj dimenziji kako bi se osvetio onima koji su ga tamo zarobili. Igrač preuzima ulogu Dark Crusadera čiji je zadatak čišćenje pet magičnih pečata koji služe kao ključevi Adyrovog zatvora.

Ne morate znati ništa o originalnoj igri da pohvatate priču u ovom nastavku.

S aspekta priče to je relativno pravocrtan, crno-bijel zadatak, ali srećom ima tu nešto nijansi koje čitav narativ mogu učiniti zanimljivim ako ste metodični u istraživanju. Igra istražuje teme moralne kompleksnosti i svrhe postojanja, te razmatra pitanje opravdavanja cilja sredstvima i kako doživljavamo dobro i zlo ovisi o perspektivi pojedinca. Da se razumijemo, mislim da nitko neće reći kako ide igrati Lords of the Fallen zbog priče, ali ima ona dovoljno toga da vas zaintrigira, naročito ako volite klasičnu, grandioznu melankoliju soulslike igara.

Priču bih svakako ocijenio lakšom za praćenje i manje kriptičnom nego u mnogim drugim soulslike igrama. Većina informacija saznaje se iz razgovora s likovima te kroz vizije koje daju dodatni kontekst prošlostima određenih likova i lokacija. I dalje nije sve servirano kao u nekoj narativno fokusiranijoj igri, ali nije ni toliko kriptično da će vam nakon prolaska trebati trosatni YouTube video da shvatite što se dogodilo.

Igra ima tri različita završetka i svi su mračni i pomalo razočaravajući.

Lords of the Fallen spada u onu kategoriju gdje je putovanje bitnije nego odredište. Ovisno o vašoj vještini, trebat će vam 35 do 50 sati da dogurate do jednog od tri različita završetka od kojih su sva tri relativno mračna i pomalo razočaravajuća. Niti jedna vam neće servirati nekakav zanimljiv filmić ili neko ludo otkriće već samo komad teksta na crnom ekranu – skoro kao da smo se vratili u Nintendo NES eru igara. Dva je relativno lako dobiti, a treći ima toliko preduvjeta da čisto sumnjam da je itko do njega došao bez konzultiranja sa nekakvim online vodičem.

Souls Reaver

Početak igre vas suočava s poprilično zadovoljavajućim kreatorom lika i puno važnijim odabirom klase. U prvom prelasku dostupno je devet klasa, a kasnije je moguće otključati dodatne četiri. Svaka klasa dolazi sa određenim atributima i odabir uvelike ovisi o preferiranom stilu igranja. Moguće se tako fokusirati na borbu prsa o prsa, borbu na daljinu, borbu s magijama, različitim oružjima ili nekakvu hibridnu kombinaciju. Odabir klase nije uklesan u kamen pa se kasnijim trošenjem iskustvenih bodova moguće vrlo lako fokusirati na neki drugi spektar atributa.

Igra vas potom baca u svijet imena Mournstead, koji je definitivno vidio bolje dane. Mournstead generalno posuđuje srednjovjekovno fantastični, gotovo postapokaliptični štih Dark Soulsa i mogu reći kako je to jedan od bolje odrađenih aspekata igre. Grandiozne, ali oronule palače, sumorna sela, mračne šume i kojekakve druge lokacije povezane su i isprepletene smislenu cjelinu čiji svaki kutak odiše odličnom atmosferom. Igra je strukturirana na način da uz manja odstupanja kroz lokacije u početku prolazite linearno, ali postepeno se otključaju razne prečice koje onda svijet otvaraju za slobodnije istraživanje – slično kao u prvom Dark Soulsu.

Svijet igre je dizajniran po uzoru mračnu, srednjovjekovnu fantaziju velikana žanra.

Ono što svakako doprinosi gore navedenom jest činjenica se Mournstead sastoji od fizičkog svijeta imena Axiom i spektralnog svijeta imena Umbral. Korištenjem magične lampe, iz Axioma je moguće poviriti u Umbral i po potrebi se u isti u potpunosti prebaciti. Prebacivanje između te dvije dimenzije neodoljivo podsjeća na davni Soul Reaver i vrlo je dobro implementirano.

Umbral je tu primarno da bi dodao još jedan sloj istraživanja ionako zanimljivog svijeta na način da omogućuje dolazak do lokacija koje su vam u Axiomu nedostupne. Hodate negdje i nailazite na rupu koju ne možete preskočiti? Nema problema. Povirite u Umbral gdje će na mjestu rupe potencijalno biti most koji prebacivanjem u taj svijet možete prehodati. Sličnih primjera je mnogo, ali generalno, ono što je slijepa ulica u Axiomu, može biti totalno novo područje ili prečac u Umbralu i obrnuto.

Skakanje između Axioma i Umbrala je efektivno iskorišten koncept.

Umbral funkcionira i kao sigurnosna mreža: ako izgubite život u Axiomu, igra vas ne vraća na game over ekran, već vas premješta u Umbral gdje dobivate još jednu šansu – pod uvjetom da uspješno napustite Umbral. Kvaka je u tome da se iz Umbrala možete vratiti u Axiom samo na za to predviđenim lokacijama što može biti izazovan pothvat. Protivnici se u Umbralu beskonačno stvaraju, a ako se zadržite predugo će na vas poslati super-teškog neprijatelja koji će vas najvjerojatnije doći glave.

Bol u duši

I tu dolazimo do borbe, segmenta kojim će se Lords of the Fallen potencijalno svidjeti ljubiteljima Bloodbornea. Sustav borbe je generalno puno brži i akcijski orijentiran nego spor i metodičan pristup Dark Soulsa ili Elden Ringa. Igra definitivno nije lagana, ali mogu reći kako je puno pristupačnija i lakša od svojih uzora pa može poslužiti kao dobra polazna točka za igrače koji inače zaziru od ovakvih iskustava.

Borba se mehanički sastoji od izvođenja vlastitih napada uz mogućnost blokiranja, pariranja i izbjegavanja protivničkih, vodeći dakako računa o razini izdržljivosti. Izbjegavanje napada je najefektivnije jer ste prilikom istog potpuno neranjivi, pravodobno pariranje ostavlja protivnike ranjivima za ubojiti protunapad, dok blokiranje djelomično negira nanesenu štetu. Kažem djelomično jer igra ima specifičan wither sustav koji je sličan rally sustavu iz Bloodbornea.

Borba Lords of the Fallena je brza i mogla bi se svidjeti ljubiteljima Bloodbornea.

Kad blokirate udarac negirate samo dio štete, dok će se preostali dio bijelom bojom aplicirati na pokazivač zdravlja. Koliko wither štete primite ovisi o snazi protivničkog napada i vrsti vašeg oklopa ili štita. Ako vas nakon toga protivnik udari – gubite taj dio zdravlja, a ako uspješno udarite protivnika, dobivate komad tog zdravlja natrag. Radi se o vrlo dobroj implementaciji sustava preuzimanja velikog rizika za velike nagrade koji promovira agresivnu igru. Super je što se wither šteta ne resetira nakon svake borbe s neprijateljima pa je napad često zaista najbolja obrana i dobar način za izliječiti se bez korištenja skupljih alternativa.

Dodatan razlog zašto je borba nešto brža, a na momente i zabavnija je što vas igra ne zaključava u animaciju napada. Zapravo je moguće u bilo kojem trenutku usred napada promijeniti borbeni stav bez prekidanja combo sekvence ili se baciti u stranu pred napadom protivnika. Magija je poprilično moćna i njeno efektivno korištenje može znatno olakšati igru. Svakako je zabavna za korištenje, a i implementacija je dobro odrađena u smislu da je svaka magija mapirana na posebnu tipku pa nema onog napornog listanja istih kao u Elden Ringu.

Oklopi, oružja i magije su vrlo raznovrsni – vizualno i mehanički.

Atributi će prije svega definirati raspoloživa oružja ili magije i tu igru definitivno mogu pohvaliti u smislu raznovrsnosti istih u vizualnom i mehaničkom smislu. Oklopi su često vizualno vrlo impozantni, a oružja sežu od ogromnih mačeva većih od vašeg lika do manjih bodeža, koplja i koječega drugog. Već je samo istraživanje raznih kombinacija oružja, magija i buildova poprilično zabavno jednom kad se upoznate sa svim sustavima koje igra nudi.

No, nije zlato sve što sja. Borba u Lords of the Fallenu svakako ima svojih problema, a sustav zaključavanja kamere na protivnike je jedan od njih. Prije svega, funkcionira vrlo nekonzistentno u smislu da će se nekad zaključati na najbližeg protivnika, nekad na najudaljenijeg, nekad na nekog između, a nekad neće uopće funkcionirati. Tim gore što igra koristi najjeftiniju metodu podizanja težine povećanjem broja neprijatelja do ponekad apsurdne razine.

Lock-on sustav je strahovito nekonzistentan i izvor mnogih frustracija.

U Axiomu, ali u Umbralu naročito, nekad vam igra pošalje toliko protivnika da se nije uopće moguće kretati, a kamoli zamahnuti oružjem. Ne libi se i u velikim brojevima kombinirati bliske i protivnike koji napadaju iz daljine, a tu je i hrpa onih koji se skrivaju i samo čekaju da vas u prolasku mlatnu ili bace u ponor. Osim frustracija, ovo je često uzrokovalo da protrčim pored i izbjegavam neprijatelje što onda djelomično ubija poantu čitave igre. Sve vam je jasno kad je i sam developer u novijem ažuriranju smanjio gustoću neprijatelja na određenim lokacijama. Osim toga, neprijatelji su poprilično neraznovrsni, a bossovi su poprilično razočaravajući. Osim što ih je relativno lagano poraziti, nisu pretjerano vizualno impozantni ni maštoviti, a igra ih često reciklira kao obične protivnike što dodatno umanjuje njihov značaj.

Kao i mnoge soulslike igre, i Lords of the Fallen ima checkpointe između kojih je moguće brzo putovati, odmoriti se i ulagati iskustvene bodove. Jedini problem je što su glavni checkpointi zaista vrlo rijetki. Umiranjem i odmaranjem se ponovno pojavljuju manji, ali i veći protivnici pa su česte situacije gdje značajan komad nekog levela morate prelaziti 17 puta što zna frustrirati i biti zamorno. Igra pruža mogućnost da si sami kreirate checkpointe na određenim lokacijama, ali predmeti s kojima to radite su vrlo rijetki i skupi pa nisu neka utjeha kod ovog problema. Tim gore što NewGame+ u potpunosti uklanja glavne checkpointe i tjera vas na naporno šetanje i korištenje samo tih opcionalnih, rijetko dostupnih checkpointa.

Gustoća protivnika u kombinaciji sa rijetkim checkpointima najveći je problem igre.

Igra ima mogućnosti kooperativne i PvP igre, ali je nažalost taj aspekt igre vrlo loše realiziran. PvP pati od problema s latencijom i strahovitim lagom, a matchmaking vas često suoči s znatno snažnijim protivnicima u levelima do kojih još niste došli. Kooperativna igra je bugovita i potpuno favorizira hosta u smislu da gost ne ostvaruje progresiju u priči, ne može skupiti ključne predmete i dobiva manje iskustvenih bodova.

Nestvarni pokretač 5

Lords of the Fallen pokreće Unreal Engine 5 i igra u skladu s tim izgleda zaista odlično. Detalji okoliša su naročito impresivni i odlično se ljube s dizajnom koji kao da je iskočio iz ilustracije H.R. Gigera. Osvjetljenje također izgleda odlično i doprinosi vrhunskoj atmosferi – možda najboljoj u nekoj soulslike igri do danas.  Naravno, to znači da je sama po sebi igra na PC-ju ekstremno gladna hardvera, a fali joj i optimizacije.

Efekti čestica kod bacanja magije za vrijeme boravka u efektima intenzivnom Umbralu znalo je pomučiti i moju RTX 4090 u dostizanju 60 FPS-a u 1440p rezoluciji. Ako imate ikakve pretenzije na ugodnih 60 fps-a na maksimalnoj razini detalja trebat će vam minimalno RTX 3080 ili RX 7800 XT – i to bez raytracinga. Olakotna okolnost je što igra ima DLSS i FSR upscaling, a i smanjivanje detalja s Ultra na Low može dvostruko poboljšati performanse uz značajne kompromise u kvaliteti prikaza. Bugova svakako ima, naročito u multiplayer segmentu igre, a pojavi se tu i tamo nekakav bug vizualne prirode koji ne utječe značajno na iskustvo igranja.

Posrnuli Lord

U mom vremenu s igrom, developer Hexworks izbacio je već nekoliko ažuriranja i dojma sam da vrlo brzo reagiraju na povratnu informaciju igrača. Ne računam da će sve probleme magično ispraviti, ali je dobro vidjeti posvećenost da se igra brzinski poboljša gdje je to moguće.

Neovisno o tome, mogu reći kako je novi Lords of the Fallen znatno upečatljivija igra od originala. Bez ikakvog srama dijeli mnogo sličnosti ili u potpunosti kopira mehanike i ideje iz soulslike podžanra, ali je definitivno vidljiv trud da se određeni aspekti nadograde ili obogate originalnim konceptima. I dok su novotarije relativno dobro implementirane, igra kaska za konkurencijom u nekim osnovama koje inače generalno odličan dojam spuštaju na nižu razinu. Bez obzira na to, Lords of the Fallen je ekstremno lako preporučiti ljubiteljima ovakvih igara, ali i onima koji bi htjeli samo isprobati kako je to kad, malo za promjenu, igra mlati vas.