Square i Nintendo bili su jedan od udarnih tandema u doba četvrte generacije konzola. Square je izbacivao hit za hitom na Super Nintendu, a svoju apsolutnu potvrdu vladavine ostvario je kolaboracijom s Nintendom na izradi prvog RPG naslova u svijetu Super Marija. Ubrzo nakon toga došlo je i do velikog raskola između Nintenda i Squarea, koji je potom pribjegao u PlayStationov tabor. Tako da Super Mario RPG možemo gledati kao krunu 16-bitnih RPG-ova na poteze. I upravo zato smo i zaslužili zaigrati ga u modernom ruhu, na trenutno aktivnoj Nintendovoj konzoli.

No, prije nego se uopće bacimo u seciranje poboljšanja i novih dodataka, čisto kratki uvod za sve one koji nisu nikada zaigrali Super Mario RPG. A gdje bolje početi nego od same priče. Vidite, odmah u samom startu igre Bowser otme našu princezu Peach. Zvuči standardno, zar ne, kao i činjenica da Mario dođe do dvorca te porazi Bowsera. Međutim, u slučaju ove igre to nije završetak priče, nego sami start. Jer nakon borbe u priču uskače mač Exor koji pada s neba, zauzima dvorac te razdvoji Marija, Peach i Bowsera. I tu zapravo počinje stvarna misija, a to je skupljanje sedam dijelova zvijezde pomoću kojih moramo zaustaviti Smity Gang koji nadiru u kraljevstvo gljiva.

Priča sama po sebi nije revolucionarna, kompleksna ni pretjerano neočekivana. No unatoč tome, i dalje je jedna od najbolje ispričanih u svijetu Super Marija. I to primarno radi super blesavog dijaloga, grimasa i pantomime koji se događaju na ekranu. I ne mislim tu na neki forsirani humor a la Marvel, nego baš glupasto situacijski humor koji savršeno leži uz nijemog Marija i njegovu gestikulaciju. Dovoljno je pogledati jednu scenu gdje Mario objašnjava nekome što se dogodilo skakanjem, kotrljanjem i ostalim egzibicijama da vam izvuče osmjeh na lice.

Dovoljno je pogledati scenu gdje Mario objašnjava što se dogodilo skakanjem, kotrljanjem i ostalim egzibicijama da vam izvuče osmjeh na lice.

Kroz našu avanturu upravljat ćemo s petero likova, kao i u originalu. Osim svima jako poznatih Marija, princeze Peach i Bowsera, tu su i oblak Mallow te Geno, jedan od miljenika fanova koji podsjeća na neku kombinaciju Pinokija i Orašara. Svaki od likova ima određenu rolu koju igra u timu, poput Mallova koji kontroliranjem vremena radi napade protiv svih protivnika na mapi ili Genoa koji ima najrazornije napade.

Sama borba, iako na poteze, zasniva se na unos naredbi u pravom trenutku, bilo da napadate ili se branite. Uz pritisak tipke u pravom trenutku, možete totalno izbjeći protivnički napad ili napasti sve protivnike oko odabrane mete. Upravo radi stalne potrebe da pazite na borbu te prilično raznovrsnih protivnika sa svojim setom napada igra me stalno tjerala da obraćam pažnju na nju.

Borba ni prije nije bila teška, a uvođenjem novih funkcionalnosti postala je prilično jednostavna.

Nažalost, borba ni prije nije bila pretjerano teška, a uvođenjem novih funkcionalnosti postala je prilično jednostavna. Sada sa svakim perfektnim unosom napada ili obrane stvarate lančani bonus koji ionako jednostavne protivnike čini još lakšim. Osim toga, dobili smo i potpuno nove trostruke napade koji su dodali ionako brutalnom arsenalu novu dimenziju. A zdravlje protivnika ostalo je kao i u originalu, zbog čega je došlo do velikog disbalansa. Znam, Nintendo je ovo, i želi da svi mogu prijeći ovu igru. No, onda su to mogli lagano riješiti uvođenjem postavki težine.

Srećom, iz originala nisu dirali odlične platforming sekcije te mini mozgalice za otvaranje puta dalje ili pronalazak skrivene škrinje. Primjerice, postoji čitav level u kanalizaciji koji drastično mijenja svoj raspored. Ili još bolji primjer, škrinja iznad vrata u dvorcu koju stalno vidite, ali niste sigurni kako doći do nje. Upravo takve sitnice će vam škakljati mozak dok ne otkrijete tajni prolaz.

Od ostalih novosti u gameplayu treba pozdraviti brzi pristup predmetima i magijama za ozdravljenje, tako da nakon svakih pet-šest borbi nisam morao otvarati puni meni da odradim vrlo čestu akciju. Osim toga, dobili smo i nekoliko ponovljenih borbi s bossevima. Ništa revolucionarno, malo jači napadi, ali eto, ipak neko osvježenje u priči za one koji su istu već prije odigrali.

Najprimjetnija promjena je naravno na vizualnom dijelu igre. Originalni Super Mario RPG i dan danas izgleda dosta lijepo pa mislim kako nisu mogli previše pogriješiti ovim remakeom. Bolje animacije, čistije teksture i više specijalnih efekata vidljivi su u samom startu. No, opet je igra ostala vjerna svom originalnom izgledu. Po mom ukusu, možda i mrvicu previše. Kao da su se bojali učiniti neki veći rez iz straha da će pogriješiti. Pogotovo ako uzmemo u obzir da je original na SNES-u bio vizualno jedna od najljepših i najdetaljnijih igara.

Ono na čemu se definitivno poradilo jesu glazbene sekcije igre. Iako je i original imao nekoliko pamtljivih nota, remake nam donosi nanovo aranžirane teme koje ne postaju repetitivne nakon sat ili dva igranja. Primjera radi, tema za vrijeme borbe dobila je zanimljiv novi beat koji sada ne postaje dosadan ni pred kraj igre.

A kad smo već kod kraja, samo da napomenem da mi je za prelazak igre trebalo nekih 20-ak sati igranja. S dobrim tempom koji prati igru, to mi je čak i odgovaralo. Jedina zamjerka je dosta siromašan dodatni sadržaj. Nema tu nekih opcionalnih bosseva, skrivenih lokacija ili sličnih dodataka za one najvrijednije fanove. Što je dosta čudno za RPG žanr.

Ipak, na kraju sam uživao u ovom nostalgija putovanju. Sve je nekako kako se sjećam i od prije. Što je dobro koliko i nije. Dobro je jer je očuvan duh same igre u modernom ruhu. No opet, imam osjećaj da smo za punih 60 eura mogli dobiti ipak mrvicu više toga, barem na području dodatnog sadržaja ili čak dodatno uljepšane grafike.