HCL.HR

Znate, odrastanje je zapravo jedna prilično neugodna pojava. Uz par pozitivnih stvari, kao što su diranje grudi djevojaka koje nisu vaša majka te legalno kupovanje alkohola koji u principu ionako koristite da biste zaboravili da ste odrasli, odrastanje donosi i čitav niz značajno manje ugodnih nuspojava. Posjedovanje kreditne kartice i plaćanje visokih računa za struju koji vam je nabila zimogrozna cimerica. Pisanje suhoparnih životopisa i motivacijskih pisama za poslove koji vas zapravo ni ne privlače. Radne smjene od osam sati s kratkom pauzom za prijekopotrebnu kavu i suho pecivo iz pekare. Podočnjaci zbog neprospavanih noći kako bi stigli obaviti sve obveze iz rokovnika s tvrdim koricama. Usisavanje tepiha. Rasprave o politici… Ukratko, frajer po imenu Petar Pan je dobro znao što radi.

Odrastanje bih odlučno prozvao i glavnim odgovornim krivcem za situaciju gdje se studiji koji razvijaju video igre jako očito fokusiraju primarno na priskrbljivanje papirića koje ljudski rod već duži period koristi za razmjenu dobara. Mislim, jasno, na dobru, staru, uvijek popularnu paricu. Potraga za tim veselim papirićima jednom velikom studiju prošle je godine priskrbila galone negativne reputacije zbog lažnog reklamiranja te tehničke neispoliranosti velikih igara, o čemu smo već i previše pisali.

Ono što zbog takvih slučajeva mnogi zaboravljaju jest da upravo taj studio i njegovi različiti ogranci svake godine izbace i neke manje, ali zanimljive te kreativne naslove koji nas svaki put uspiju pozitivno iznenaditi, a definitivno ih ne bismo povezali s odrastanjem – riječ je o igrama kakve mogu raditi samo ljudi koji su očito ostali djeca, barem u srcu.


Grow Home projekt je ekipice iz Ubisoft Reflectionsa, studija koji je sudjelovao u razvoju Far Cryja 3 i Watch Dogsa, nastao kao pokus namijenjen kreaciji proceduralne animacije. S vremenom su momci i djevojke shvatili kako se naprosto previše zabavljaju u jedinstvenom svijetu koji su tim povodom uspjeli stvoriti i zaključili kako on zaslužuje punu igru – koja je izašla bez ikakvog posebnog hypea, samo nekoliko tjedana nakon što je najavljena.

Svaki dio svijeta u Grow Home izgleda kao da je pobjegao direktno iz dječje mašte.

Jedan od glavnih razloga zašto ćete brzo zavoljeti Grow Home jest upravo zato što svaki dio njegovog svijeta izgleda kao da je pobjegao direktno iz dječje mašte. B.U.D (Botanical Utility Droid) je maleni crveni robot i lik s vrlo problematičnim hodanjem koje konkurira Octodadu i onom atletičaru iz QWOP-a.

Za neobično kretanje našeg robotskog prijatelja zaslužna je upravo spomenuta proceduralna animacija koja uzrokuje konstantno spoticanje, povremena prevrtanja preko vlastite glave i ostala prilično nespretna komešanja koja je teško uopće nazvati šetanjem, ali svakako su zabavna. Navedeno ostavlja i onaj prvi dojam da je BUD možda toliko mlad da praktički tek uči pravilno hodati, tu ideju da je beba robot ostavlja i njegovo veselo glasanje koje podsjeća na cvrkut, a definitivno pomažu i konstantni savjeti od kompjutera znakovitog imena M.O.M.


Naš protagonist našao se na nepoznatom, no prilično veselom, bezopasnom i šarolikom planetu, s važnom misijom brige da golema biljka nasred planeta naraste još puno veća i snažnija – kako bi na kraju, pri visini od kakvih 2000 metara proizvela sjeme nužno za razvoj njegovog matičnog planeta.

Pogledajte kako Grow Home izgleda u akciji dok Igor istražuje neobično šareni planet i objašnjava neke osnovne mehanike igre. PROTIP: gledajte u 720p60 kvaliteti.


Da bi ostvario svoj cilj, B.U.D. će morati spajati biljkine stabljike s okolnim lebdećim otocima, čiju jezgru čini kristal koji biljci daje energiju potrebnu za rast. Osnova gameplay mehanike jest penjanje koje će isprve svakako zahtijevati malo privikavanja: kako biste zalijepili BUDovu lijevu ruku za površinu, trebate držati lijevu tipku miša, odnosno desnu tipku za desnu ruku (na gamepadu, čije korištenje preporučuje čak i developer, koristimo triggere).

Osnovna mehanika penjanja zahtijeva malo privikavanja.

Za spajanje bilo koje izrasle stabljike s odgovarajućim otokom, treba se popeti na njen cvijet pri vrhu te započeti rast, kontrolirajući smjer u procesu. Valja napomenuti da stabljike tijekom rasta vole biti pomalo nemirne, zbog čega nikad neće ići baš direktno onim putem kojim ste to zacrtali. Navedeno je također i razlog zbog kojeg će kasnije iz visina biti prilično zanimljivo promatrati isprepletenu kreaciju koju ste sami kreirali.


Za prelaženje većih udaljenosti tijekom pohoda u visine poslužit će upravo flora i fauna šarenog planeta: skok na gljive ili biljkine listove će vas katapultirati visoko u zrak, malene cvjetove možete ubrati kako bi poslužili kao privremeni padobran, dok otpali listovi glume neku vrstu nestabilnog paraglidera. Cijelu priču upotpunjuju mali kristalići, ukupno njih stotinu skrivenih na različitim mjestima planeta, najčešće po kamenim dijelovima spomenutih otočića u zraku. Skupljanjem istih dobivate različite korisne sposobnosti poput udaljavanja kamere ili jetpacka. Teško je ne voljeti jetpackove.

Jedinstven vizualni stil toplih boja čini da svijet izgleda poput kakvog poligonalnog igrališta, a upotpunjavaju ga ugodna pozadinska glazba uz veseo cvrkut malenog robota, kao i prijateljska truba domaćinskog broda koji nas zove natrag kući. Ipak, posebno pamtljiv i meni omiljen dio audiovizualne prezentacije svakako je izmjena razigranog dana u spokojnu, tihu noć.

Izmjena razigranog dana u spokojnu i tihu noć poseban je dio audiovizualne prezentacije.

Iako život tehnički gledano možete izgubiti padom s prevelike visine ili utapanjem, to vas samo vrati na poziciju posljednjeg checkpointa bez bilo kakvih penala – štoviše, dobijete malo potpore od strane majčinskog kompjutera komentarom da vam odlično ide. Zbog toga nema neke panike ako zahvaljujući B.U.D-ovom šlampavom kretanju nespretno padnete s kakvog lista u duboki bezdan – dapače, što sam bio više, to sam češće imao tendenciju samostalnog bacanja u nebeska prostranstva kako bih bezbrižno uživao u letu dok promatram zapleteni rast biljke za koji sam sam zaslužan.


Riječ je zato o jednoj ugodnoj i prilično opuštajućoj platformerskoj avanturi koja će vam uspješno izmamiti osmijeh na lice povremenim iznenađenjima – poput skrivenih špilja s neobičnim pticama koje ste mogli upoznati u Igorovom gameplay komentaru. Idilu ipak znaju narušiti povremeni problemi s kamerom koja će se katkad zloćkasto namjestiti točno da blokira normalan pogled na robotskog protagonista dok ovaj iskazuje vrsne penjačke vještine viseći s dna kakvog kamenog otoka. Spomenute stabljike također znaju biti pretjerano svojeglave u svom rastu pa će, unatoč jasnoj ideji da ih kontroliramo u rastu, ponekad vrckavo ići u svom smjeru i iritantno ignorirati komande.

Grow Home je kratka igra. Završit ćete ju za nekih četiri-pet sati, možda malo više ako baš želite posjedovati svaki kristal te sjeme u škrinjici koju ponosno pokazujete svakom prijatelju koji vam kroči u dom. Usred čitave zbrke nedavno nastale oko jedne PS4 ekskluzive i njenog trajanja, definitivno valja spomenuti kako je, za razliku od spomenute, ovdje ujedno riječ i o jeftinoj igri – u vlastitu kolekciju ćete je dodati za samo osam eura, što se svakako čini kao cijena koja opravdava dužinu koja s njom dolazi. Igrače kojima Ubisoft nikada nije uspio prirasti srcu razveselit će i činjenica kako njihov šlampavi Uplay servis nema apsolutno nikakve veze s ovim naslovom.

Jednom kada Grow Home pređete, u bližoj budućnosti vjerojatno nećete imati previše razloga da ga iznova pokrenete, no vjerujem da ćete se toplom igralištu smotanog robota jednog dana ipak s užitkom vratiti kako biste se opustili u polaganom poligonalnom usponu u visine. Iskreno se nadam da će situacije poput ove, gdje manji tim unutar većeg studija dobije priliku iskazati svoju kreativnost te dječju maštovitost i srce, bez ikakvog pritiska i kalkuliranja, postati pravilo, a ne povremeni izuzetak. Jer odrastanje je ionako smeće.

Uživali smo uspinjući se u šarene poligonalne visine sa smotanom bebom robotom u opuštajućem Ubisoftovom eksperimentu dječjeg šarma.

80 Naša ocjena
  • dječje bezbrižan uspon u visine
  • zabavno istraživanje
  • cijena
  • kamera
  • povremeni gameplay problemčići

Duje Kozomara

HCL-ov doktor lošeg humora. Odbija sebi i drugima priznati koliko već dugo piše o igrama. Kad ne baulja mračnim podrumima u potrazi za muzikom s gitarama, radi na preuzimanju titule najdugovječnijeg studenta splitskog Prava, osvaja kvartovske turnire u PES-u, dira tuđe pse i promatra odraz u ogledalu.

Komentari (1)

  • grgoljblaster

    24.02.2015 - 20:12

    Potpuno se slažem sa tekstom, igra je baš ugođaj i neverovatna opuštencija. Ima tih sitnih problema sa kamerom i možda su teleporti mogli da budu češći ali me zaista nijednim za skoro 4 sata nije iznervirala. Savet – odmah po početku skupljajte plave kristale, jako znači što pre imati jetpack.

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!