Puno mi je stvari potpuno neshvatljivo u pogledu Fort Solisa, narativnog SF horora i debitantske igre studija Fallen Leaf. Na primjer, nepojmljivo mi je da je netko u 2023. godini povjerovao kako simulator hodanja u kojemu je 90 % priče ispričano kroz videozapise i dnevnike može predstavljati nešto uzbudljivo. Nije mi jasno ni zašto su se glasovni glumci koji su odigrali glavne uloge u Unchartedu i Red Dead Redemptionu uopće odlučili za angažman ovoga kalibra. Niti to kako je jedan od prvih Unreal Engineom 5.2 naslova uspio ispasti jedno od najgorih tehničkih iskustava koje sam imao ikada prilike doživjeti na PC platformi.

Gotovo da ne postoji aspekt u Fort Solisu koji nije popraćen ozbiljnim problemima. Pa krenimo redom.

U svojim promotivnim materijalima tvorci su istaknuli kako su u Fort Solisu htjeli čim manje tradicionalnog gameplaya jer bi to moglo naškoditi naraciji. Ironično je onda to da minimalistički gameplay za koji su se naposlijetku odlučili predstavlja vjerojatno najgori mogući kompromis. Sastoji se on u osnovi od dva dijela, podjednako nezanimljiva.

Prvi je istraživački i obuhavaća šetnju kroz hodnike napuštene postaje na Marsu i prekopavanje soba u potrazi za informacijama o događajima koji su doveli do katastrofe. Neke će sobe biti zaključane pa ćete trebati potražiti kartice koje otvaraju odgovarajuća vrata i kasnije se vratiti već na istražena područja. Ima tu nekoliko lakših zagonetki, ali u zanemarivim količinama. Drugi je segment igre akcijski, i sastoji se od povremenih QTE sekvenci, toliko banalnih da bi ih se vjerojatno posramile čak i igre s početka 21. stoljeća, kada je ta mehanika bila u modi.

Akcijski segment igre sastoji se od quick-time evenata, toliko banalnih da bi ih se posramile i igre s početka stoljeća.

I tumaranju kroz postaju i akcijskim sekvencama zajedničko je da se doimaju jeftinim trikovima kojima se nastoje zamaskirati osnovni problemi ove igre. To da je, primjerice, samo omogućeno trčanje umjesto hodanja, igra bi umjesto četiri sata koliko sada traje, trajala vjerojatno dva sata, što bi većini ljudi, pretpostavljam, bilo neprihvatljivo. S druge pak strane, QTE sekvencama se nastoji uvesti doza napetosti u igru kojoj, za jedan horor/triler naslov, kronično nedostaje razvoja ikakve nelagode i tjeskobe. Čudno je to, jer je potencijal da se ista stvar napravi puno prirodnije postojao, i to unutar same priče koju naslov nastoji ispričati.

Iako priča sama po sebi možda nije originalna ni premisom ni izvedbom, u dnevničkim zapisima nestale posade dade se naslutiti prisutnost nečeg zlokobnog i neshvatljivog, što predstavlja doista jezovit motiv. Članovi posade govore o čudnim zvukovima tijekom noći, neprepoznatljivim tragovima kandži na ulaznim vratima… No, vi te stvari nikada ne doživite – o tome samo čitate. U trenutku kad pak opasnost napokon dobije svoje utjelovljenje, to je napravljeno na najbanalniji mogući način, koji me jedino podsjetio na film Sunshine i bolno razočaranje izazvano njegovim razrješenjem.

Članovi posade govore o čudnim zvukovima tijekom noći, neprepoznatljivim tragovima na vratima… No, vi te stvari nikada ne doživite.

Iako Fort Solis ima snažnu glumačku postavu i kvalitetnu glasovnu glumu, čak mu i ta naizgled pozitivna činjenica predstavlja problem. Ne znam je li tome tako zbog ne naročito dobrog pisanja ili je odgovorni studio zaključio da glumce i utrošene novce treba pošteno iscijediti, no naslov pati od viška izgovorenih riječi. Likovi za vrijeme istraživanja konstantno imaju potrebu nešto komentirati na glas, što u kombinaciji sa statičnom prezentacijom priče i gameplayem dodatno sprječava bilo kakvu mogućnost tjeskobe.

Tako, između ostaloga, Fort Solis primjerice preuzima koncept šaljivih muško-ženskih razgovora na daljinu iz Firewatcha, No, za razliku od Firewatcha, ovdje ti dijalozi tonom toliko odudaraju od ugođaja, puno mračnijeg, da se čitava stvar naprosto čini nakaradnom. Unatoč epizodičnoj strukturi, zahvaljujući izostanku ikakve napetosti, Fort Solis se doima kao da se sastoji od tri i pol satnog uvoda i pola sata akcijskog razrješenja koje dolazi iz vedra neba. To je razrješenje naravno pak popraćeno već spomenutim QTE sekvencama.

Fort Solis se doima kao da se sastoji od tri i pol satnog uvoda i pola sata akcijskog razrješenja koje dolazi iz vedra neba.

Naposlijetku tu je i tehnički aspekt, jednako problematičan. To mi je u pravilu najmanje bitan segment igara i zbilja sam spreman zažmiriti na gotovo sve nedostatke u tom pogledu. Da budem iskren, čak mi se i manje-više fućka za sve tehnološke napretke od tamo negdje 2015. godine. Ali, dobro, to sam ja. Tvorci Fort Solisa u promotivnim materijalima na više mjesta spominju em tehnološku izvrsnost igre, em činjenicu da je Fort Solis jedna od prvih igara napravljenih u Unreal Engineu 5.2 . Pa valjda onda to nešto znači i na to treba obratiti pozornost. Barem sam tako mislio.

Činjenično je stanje da su četiri sata koje sam proveo bila apsolutno mučenje – od konstantnog rušenja, smrzavanja prilikom učitavanja novih dijelova postaje, i općenito užasnih performansi. Imao sam tako prosječnih 45 fps-a na 1440p rezoluciji s grafičkom karticom RTX 3080! U igri u kojoj se šeće hodnicima od 20 metara kvadratnih i otvaraju vrata! A izgleda li naslov barem dobro? Pa izgleda… Ali, onda opet, govorimo o hodnicima, pobogu. Onima bez drugih likova, u kojima se ništa ne događa.

Imao sam prosječnih 45 fps-a s grafičkom karticom RTX 3080 – u igri u kojoj se šeće praznim hodnicima.

Ima tu stvari koje treba pohvaliti. Animacije su, primjerice, odlične, pogotovo u pogledu sinkronizacije pokreta lica i usana i glasovne glume koja je sama po sebi zbilja dobra. No, s obzirom na već spomenutu lošu kvalitetu dijaloga i općenito nezanimljive likove postavlja se pitanje – koliki je onda značaj toga?

To je neko nepisano pravilo koje se općenito provlači kroz ovaj naslov. Svi pojedinačni kvalitetni elementi u Fort Solisu utapaju se u mediokritetnoj cjelini. Igra svjetla i sjene još je jedan tehnološki fantastično odrađen element te korištenje svjetiljke u mraku izgleda super uvjerljivo i intenzivno. Međutim, popraćeno je to već spomenutim izostankom ikakve napetosti i osjećaja straha.

Ne mogu se oteti dojmu da Fort Solis predstavlja neuspjeh u svim svojim nastojanjima. Priča i prezentacija nisu dovoljno jaki da bi nosili naslov, gameplay je toliko nezanimljiv da predstavlja gnjavažu, a zahvaljujući užasnoj optimizaciji igra ne može poslužiti čak niti kao dobra tehnološka demonstracija. Stoga, doista ne znam kojem bih tipu igrača mogao preporučiti ovu avanturu.