All Wrestling Elite brend profesionalnog hrvanja nastao je prije svega nekoliko godina i osim što je u kratkom vremenu uspio okupiti neka od najvećih imena ovog sporta, uspješno se progurao do pozicije ponajbolje hrvačke organizacije, odmah nakon legendarnog WWE-a. Mi smo imali priliku odigrati Fight Forever koji je ujedno i prva videogira za konzole i PC koja u nazivu sadrži AEW.

Igru potpisuje developer Yuke’s, koji fanovima virtualnog hrvanja nikako ne bi smio biti stran. Yuke’s je odradio sve službene WWE igre u razdoblju od 2013. do 2019. godine, a hrvačkim igrama bavili su se i davno prije toga. Ono po čemu je AEW Fight Forever poseban, osim potpuno nove licence, jest činjenica da mu je za bazu gameplaya poslužio jedan stari, pomalo zaboravljeni super-hit iz ovog žanra: WWF No Mercy s Nintendo 64 konzole.

Da Yuke’s misli ozbiljno, potvrdili su i sve do samog izlaska prikazivani traileri koji su se hvalili time da se razvojnom timu pridružio i sam direktor gorespomenutog klasika: Hikaru Shida.

Međutim, dream team ekipa nije garancija za uspjeh. Odmah ću vam reći da AEW Fight Forever pogađaju kako brojni tehnički problemi, tako i vidno prisutni manjak sadržaja. Ipak, mora se priznati da su developeri ovom igrom krenuli u pravom smjeru.

NEMA ROCKA, NEMA CENE…

Ali zato su tu Chris Jericho, Kenny Omega, CM Punk, Jon Moxley i legendarni Sting. Puni roster sadrži ukupno 48 boraca (za sad). Nezaobilazni “create a wrestler” mod našao se u ovom paketu kao i svi standardni modovi: 1:1 borbe, 2:2 u tag-team formatu, 2:2 slobodno, borbe u troje ili četvero, “battle royale” preživljavanje. Tu su i neki malo neobičniji modovi poput borbe u areni s eksplodirajućom ogradom ili meča s ljestvama.

Postoje ovdje i neobični modovi poput borbe u areni s eksplodirajućom ogradom.

Glavna single-player uzdanica ove igre je tzv. Road to Elite u kojem se vaš favorit mora probiti do vrha AEW organizacije tijekom  jedne kalendarske godine. Ovaj mod sadrži blage RPG elemente, a baca na vas sve žive tipove mečeva, malih sekvenci s pričom i mini igara, te za hrvača životno bitnih odluka – kad jesti, a kad vježbati, te kome dati intervju.

Potrebno je voditi računa o motivaciji borca i njegovom zdravlju. Sugerirao bih igranje ovog moda s borcem kojeg sami složite, jer upravo je ovaj mod jedini način koji kreiranim borcima može podići snagu, izdržljivost i druge karakteristike.

Road to Elite je zabavan i vjerno dočarava dogodovštine jednog profi kečera kroz period od godinu dana. Igrač može prihvatiti i veći broj mečeva sudjelujući u dodatnim AEW događanjima tijekom svakog tjedna. Izgubljeni mečevi ne završavaju igru već utječu na razvoj priče i rasporeda borbi. Tijekom ovog moda moguće je osvojiti i do nekoliko AEW pojasa, a vrlo vjerojatno ćete upravo kroz ovaj mod isprobati sve vrste mečeva i izazova.

Ovom pristojnom modu koji blago podiže skromnu trajnost ovog AEW debija ipak nedostaje par elemenata. Prije svega, razočaravajuć je izostanak legendarnih borbi iza pozornice. Svlačionice, teretane i garaže sastavni su dio sekvenci s pričom – ali nijedna borba se ne odigrava na ovim lokacijama. Šteta, jer to je nešto što je i No Mercy – inspiracija sa stare Nintendo 64 konzole – imala lijepo posloženo u svojim modovima s pričom.

Svlačionice, teretane i garaže sastavni su dio sekvenci s pričom – ali nijedna borba se ne odigrava na ovim lokacijama.

Što se tiče drugih modova, ne postoje posebna prvenstva za svaku kategoriju, već bilo koji egzebicijski meč možete pretvoriti u borbu za naslov. U slučaju da izazivač pobjedi – na izborniku će nositi titulu prvaka sve do nekog budućeg uspješnog izazivača. Ponovno osjetno mršavije nego 20 godina stara inspiracija, no što možemo. Jedino što AEW još nudi je online mod, koji na žalost nismo imali priliku isprobati, ali kroz informacije iz izbornika možemo potvrditi da sadrži rangirane borbe i prijateljske mečeve.

Ono što svakako iritira, barem na Switch platformi na kojoj i igramo AEW, su stalne poruke koje upozoravaju igrača da nema aktivnu online pretplatu. Bez pretjerivanja, takvu poruku dobit ćete ravno triput i to svaki put kad upalite igru ili pak kad se iz nekog većeg moda vratite u glavni izbornik.

NEMA…MILOSTI?

Oživjeti klasik poput WWF No Mercy-a nije nimalo laka zadaća. Od igre ovog žanra u godini 2023. očekuje se da izgleda lijepo, zvuči uvjerljivo i da iza svega toga stoji prezentacija koja je na razini organizacije koju predstavlja i klasika čijih poklonika pažnju izdavač želi pridobiti.

Međutim, prezentacija je takva da se osjeti nešto slabiji budžet od onog koji je Yuke’s imao dok je surađivao s WWE-om i izdavačem 2K. Fight Forever uspio je nekako zaglaviti između produkcije koja vuče na indie i produkcije koja ide u nekom ozbiljnijem smjeru koji bi u startu uspio osigurati nastavak suradnje developera i izdavača.

Fight Forever uspio je nekako zaglaviti između produkcije koja vuče na indie i produkcije koja ide u nekom ozbiljnijem smjeru.

Primjerice, intro ulazi boraca su pristojno dorađeni i podižu atmosferu, ali su prekratki. Zgodna stvarčica je ručna aktivacija i upravljanje vatrometom i vizualnim efektima dok borci idu prema ringu. No, upravo na tome sve staje, oni krenu prema ringu i tri sekunde kasnije – gotov kadar, već se prelazi na intro sljedećeg borca koji je možda još i kraći. Podjednako razočaravajuć je i komentator kojem kao da nedostaje života.

No dobro, nije sve tako loše i ne treba cjepidlačiti. Za vizualni stil bi se moglo reći da je pogođen. Pošto produkcija i budžet nisu na nekom visokobudžetnom nivou, ovaj manje realistični stil odgovara, a za pokrete i animacije boraca vrijedi slično kao i za ulaske boraca – na momente vrlo impresivni, na momente slabi.

NEMA VEZE!

Ono što spašava stvar svakako su gameplay i za jednu hrvačku igru – vrlo responzivne kontrole. Defenzivne opcije su logične – jedna od bočnih tipki služi izmicanju od hvatova, a druga za blokiranje udaraca. I za jednu i za drugu defenzivnu tehniku možete ubaciti dozu rizika i pokušati tipku pogoditi u zadnji tren kako bi u sekundi preokrenuli momentum borbe i nabacili moćnu kontru – bilo šakom ili vlastitom tehnikom bacanja.

Nezaobilazna su i izazivanja koja se izvode pomicanjem desne analogne palice. U trenutku kad se vaš kečer dovoljno ufura dominirajući bacanjima, udarcima i provokacijama protivnika i publike – tad može izvesti specijalno bacanje. Naravno, nakon toga idealno ide na polaganje, te ako sudac nabroji do tri, vaš junak dobiva meč.

Dok je format 1:1 sve to funkcionira vrlo dobro i uistinu podsjeća na dobri stari No Mercy te nekolicinu igara koje su prethodile toj nezaboravnoj hrvačkoj igretini. Međutim, u mečevima s četvero natjecatelja stvari postaju lagano frustrirajuće i do izražaja dolazi nešto slabija detekcija udaraca. Ležeće borce teško je zaobići, a i umjetna inteligencija postaje nepredvidiva u situacijama kad imate više boraca oko sebe. Nađe se i pokoji bug, prvi put je smiješno, a kasnije postane naporno.

U mečevima s četvero natjecatelja stvari do izražaja dolazi nešto slabija detekcija udaraca.

Jedan od glavnih uzroka frustracija je užasno odrađena naredba promjene fokusa na drugog borca. Zašto je ovo izvedeno tragično loše, doista vam ne mogu reći, ali vjerujte mi da će vas iživcirati u svakom meču u kojem se tuku tri ili četiri borca odjednom. Vaš borac kao da mijenja fokus uvijek na onog baš najdaljeg protivnika. Uz to je prečesto nemoguće naciljati željenog borca iz čak četiri ili pet pokušaja. Do šestog pokušaja već ćete dobiti stolicom u glavu ili dropkick u tjeme.

Stoga bi preferirani načini borbe bili ili 1:1 ili 2:2 u tag-team formatu gdje je promjena fokusa manje bitna nego u slobodnoj makljaži. U tim modovima igra uistinu zna postati toliko zabavna da odmah zaboravite na njene tehničke nesavršenosti ili na razočaravajuće oskudan kreator boraca. Da li u ovim modovima radi sve kako spada i postiže li AEW istu genijalnost kao klasik kojim je inspiriran?

Mislim da će za ostvarenje tog cilja ipak biti potreban još barem koji nastavak, te malo darežljivija šaka kako samog izdavača tako i AEW organizacije. Stvari treba urediti i izbalansirati. Borbe su mrvicu prekratke i uz smanjeni faktor sreće – više puta sam se zatekao u tome da uporno izvodim jednu te istu šprancu redoslijeda napada i bacanja. I doista, gotovo uvijek me ta ista špranca vodi u brze i sigurne pobjede. Igra ovog tipa mora ipak biti malo manje predvidiva i trebala bi povremeno stvari začiniti neočekivanim obratima.

Sve u svemu, ako je ovo početak jednog novog serijala – vjerujem da će ubuduće stvari izgledati bolje. Za sad, ovo je hrvačka igra zabavnog gameplaya koju je teško preporučiti s obzirom na omjer cijene i sadržaja koji nudi, te naravno očite nedorađenosti u nekolicini kategorija.

Osim u slučaju da ste najveći fan WWF No Mercy i WCW/NWO Revenge koji ne može dočekati ovako nešto zaigrati online s drugima igračima, savjetujem da pričekate ili nastavak ili barem neko konkretnije sniženje. Uz sve rečeno, obožavatelji će zasigurno cijeniti smisao za humor prisutan u priči, te brojne video zapise koji prate kratku povijest AEW organizacije i slave strast prema fenomenu profesionalnog hrvanja.