Svi mi volimo da dobra zabava traje što duže, pogotovo kad za nju platimo nemali iznos. I kad vam kažem da igra koja košta 50 eura traje 25-35 sati te ima više različitih završetaka, to ćete zasigurno uzeti kao pozitivnu stvar. Međutim, u slučaju igre Banishers: Ghosts of New Eden, takva trajnost je nešto zbog čega glavni segmenti igre nepotrebno ispaštaju.

DUHOVNA OBNOVA

Banishers: Ghost of New Eden je priča o dvoje ljudi koji se bave slanjem zaostalih duhova na drugi svijet. Za razliku od klasičnog egzorcizma, ovdje rješavanje duhova nije uvijek prisilno tjeranje nego banisheri po potrebi daju svoj blagoslov duhu da on mirno prijeđe na drugi svijet. Banisheri isto tako imaju mogućnost izbiti duh živuće osobe koju opsjeda drugi duh, čime ju onda usmrte.

U glavnim ulogama su Škot Red Mac Raith te Kubanka Antea Duarte, par koji u 17. stoljeću dolazi u Ameriku kako bi riješio zadnji slučaj svog pokojnog mentora. Neki vrlo snažan zloduh terorizira gradić New Eden, a u pokušaju suočavanja s njime Antea biva usmrćena. Red preživi okršaj te se budi uz Antein duh koji ne može prijeći na drugu stranu jer je Anteino tijelo ostalo zatočeno kod zloduha koji ju je usmrtio. Red stoga mora dovršiti posao i otjerati zloduha, a za Anteu postoje dvije mogućnosti. Prva je da nakon toga mirno prijeđe na drugu stranu, a druga je da ju Red pokuša oživjeti tako da stanovnicima New Edena ukrade životnu energiju – i njih time osudi na smrt. Odluka o tome što će se dogoditi s Anteom je prepuštena samom igraču.

Odluka o tome što će se dogoditi s Anteom je prepuštena samom igraču.

U početku je to teška odluka, barem za te likove. U slučaju da obećaju poslati Anteu na drugi svijet, to znači ultimativni rastanak dvaju zaljubljenih osoba. A s druge strane, ako se odluče na pokušaj oživljavanja, to znači da idu protiv kodeksa svog zvanja i aktivno čine umorstva ljudi da bi ponovno bili zajedno. Najzanimljiviji dio igre je taj što ta isprva teška odluka s vremenom postaje lakša kako Red i Antea doznaju više detalja o stanovnicima New Edena. Ispostavlja se kako nitko od navedenih nije sasvim nevin, a problem u obliku zloduha zakuhali su si sami.

Moralno vaganje, suprotstavljanje emocija i odgovornosti, raspravljanje o posljedicama teških odluka donesenih u teškim okolnostima… to su istaknute kvalitete ove igre. Tu je Banishers poput dodatno produbljenog Witchera jer Red i Antea aktivno komentiraju slučajeve koje rješavaju, pokušavajući shvatiti širu sliku iza nepravde koja stoji iza svakog opsjedanja. Nisu to debate koje će vam načeti egzistencijalna promišljanja, ali su idealno probavljive i tečne tako da ne zamaraju igrača.

Likovi su pritom prilično interesantni. Priča ih savršeno prenosi kao osobe koje se međusobno poznaju dugo vremena, no nije da znaju baš sve jedno o drugome. Kroz njihovo prisjećanje na prošle avanture dobivate dojam da su dosta toga prošli zajedno, a opet postoje neki intimni dijelovi koje si još nisu podijelili pa za to imate “premijeru” kad se to dogodi. Red i Antea su taman toliko simpatični da navijate za njih, što u biti i nosi cijelu priču – jednostavno vas zanima što će na kraju biti s njima. I to je dvosjekli mač, jer je odluka o tome na vama.

Dvosjekli je mač jer igra ima više završetaka od kojih je jedan prilično kontroverzan. I to je onaj do kojega sam ja došao, za kojega mislim da će prema njemu ići većina igrača. Bez ikakvog spoilanja, završetak kojega sam dobio bio mi je iznimno frustrirajući. Gotovo kao da mi je netko nakon 25 sati igranja poništio sav napredak i rekao – ništa nisi postigao! Jako sam se naljutio na igru nakon toga, iako vidim što su developeri htjeli postići. I s jedne strane to poštujem – postoji nekakva refleksivna poanta zašto jedan od krajeva bolji, a drugi gori.

Red i Antea su taman toliko simpatični da navijate za njih, što u biti i nosi cijelu priču.

E sad, tu na red dolazi kritika o trajnosti igre. Nakon 25 sati glavne kampanje meni ne pada na pamet ponavljati sve to kako bi vidio drugi kraj – jednostavno ću ga odgledati na YouTubeu. Da igra traje 10-15 sati, alternativni kraj bio bi mi dobra motivacija da odigram još jednom. Savršeno bi se tu čak uklopio New Game+ kojega nisu implementirali. Međutim, u Banishersima sam kroz tih 25 sati već osjetio zamor i nepotrebno rastezanje materijala, tako da mi je sama pomisao na drugo igranje prilično odbojna. A po gameplayu ćete vidjeti da podloge za spomenuti New Game+ jednostavno nema.

God of Ghosts

Banishers: Ghost of New Eden po gameplayu je u srodstvu sa zadnje dvije God of War igre. Perspektiva iza ramena glavnog lika je vrlo slična, struktura je također metroidvanija tipa, a same mehanike u igri su inspirirane onima iz God of Wara. I ovdje otvarate kojekakve kovčege, a ako mislite da je to puka slučajnost možda je bolje navesti kako i ovdje postoji ona vrsta zagonetki da morate pronaći i pogoditi tri mete unutar kratkog vremenskog raspona.

Banishers: Ghost of New Eden po gameplayu je u srodstvu sa zadnje dvije God of War igre.

Doduše, nemojte ovo oponašanje shvatiti kao negativnu stvar. Premda Banishers gameplayem nije na razini God of Wara, osnovni sustav borbe mu je ugodan i ima nekoliko svojih posebnosti. U prvom redu, većinu vremena možete se prebacivati između dva lika, od kojih svaki ima svoje posebne napade i odvojene energije. Štoviše, igra to potiče kroz protivnike kod kojih morate prepoznati koji lik kome može nanijeti više štete.

Zgodna je stvar i to što neprijatelji obično imaju dva sloja: fizički i duhovni. Ponekad duhovi na bojištu nastoje pronaći tijelo, a vi ih možete spriječiti ako reagirate na vrijeme te si tako olakšate situaciju. Već opsjednuti protivnici imaju i duhovnu fazu kad im porazite onu fizičku, tako da se ne treba opustiti dok baš sve ne bude čisto i mirno. Uz dvije osnovne vrste napada postoje i raznorazna odbijanja, usporavanja te dalekometni napad puškom koja je spora, ali ima neograničenu municiju.

Sve u svemu, ovo je solidan sustav borbe, ali bez neke prave dubine. U suštini se sve svodi na princip “brojke idu gore”. Igra ima sustav razvijanja lika i nadograđivanja opreme, samo nijedno od toga nije jako značajno. Na primjer, Red ne dobiva nikakve nove napade nakon prvih pet sati igre, a Anteine dodatne sposobnosti otključavaju se na zadanim dijelovima priče, bez obzira koji ste level. Nadogradnje samo povećavaju statistike i postotke, što nije osobito uzbudljivo kad cijelu igru koristite jednu te istu vrstu oružja i jedan set napada.

I tu vidimo kako je sustav napredovanja na silu ubačen u gameplay čisto da bi igra nečim pratila trajanje od 25+ sati. Rezultat je taj da protivnici s vremenom postaju sve otporniji na vaše udarce ako se vi ne posvećujete sporednim zadacima za skupljanje bolje opreme i podizanje svojih statistika. Problem je taj što se time ne podiže izazovnost igre. Zapravo je Banishers dosta lagana igra izvan opcionalnih izazova jer je sustav borbe takav da vam nitko ništa ne može dok ste u pokretu. Kad neprijatelji postanu čvršći, to samo znači da ih morate duže udarati. Nije da je igra time išta izazovnija, jednako je lako izbjegavati njihove napade kao i u početnim satima.

Banishers je dosta lagana igra izvan opcionalnih izazova, jer je sustav borbe takav da vam nitko ništa ne može dok ste u pokretu.

Da se opet vratimo na problem dugotrajnosti. Borba je u Banishersima relativno zabavna upravo u početku – kad ne traje dugo. Pred sam kraj igre postaje zamorna i vjerojatno ćete od protivnika poželjeti pobjeći jer ste ih tukli stotinu puta i ništa novo ni drugačije vam neće pripremiti u stotinu i prvoj zasjedi. A onda kad pokušate pobjeći, shvatit ćete kako je to nemoguća misija. Naime, okoliš je u Banishersima dizajniran tako da ne možete izaći iz “arene” dok se ne riješite protivnika. Na primjer, za izlaz se morate provući kroz neki procjep ili popeti po kamenju – ali interakcije za to nema dok su protivnici u blizini.

Svijet je u Banishersu tematski usklađen tako da je cijelo vrijeme tmuran. Prolazite kroz šume, močvare, planine, tunele i na svakoj od tih lokacija vlada turobna atmosfera. Takav ugođaj odgovara onome što se događa u priči o izdajama i tragedijama, te me je malo podsjetio na Witchera – onog prvog. Nažalost, svijet je takav da ne djeluje prirodno nego kao nešto što je dizajnirano baš za format videoigre. Ukratko rečeno, ova igra je valjda rekorder po broju uskih prolaza kroz koje ćete provlačiti, stvarno su pretjerali s time – ne prođe valjda 10 minuta u igri da nema nekog procjepa.

Dojam više produkcije

Banishers: Ghosts of New Eden zna na trenutke biti vrlo lijepa igra. Posebno se to vidi na modelima dvaju igrivih likova, čije animacije podsjećaju na visoku produkciju kakvu smo navikli vidjeti od Sonyjevih ekskluziva. Nešto su slabijeg izgleda ostali likovi koji povremeno djeluju ukočeno, tj. bliže nekakvom prosjeku današnjih igara.

Zvuk je za pohvalu. Glumački je igra odrađena vrlo dobro, a glasovi Reda i Antee brzo postanu mili za uho. Glasanje protivnika je također impresivno i u jednom trenutku igre jedan mi je boss protivnik glasanjem prouzročio nelagodu kakvu nisam osjetio još otkako sam čuo zombije iz Half-Lifea 2 prije dva desetljeća. Glazba isto tako – odlična, mračnjikava i ozbiljna. Jedino sam primijetio kako su neke skladbe dosta kratkog trajanja pa kad se ponavljaju osjetite nagli prijelaz sa završetka na ponovni početak.

Ironično, skladbe su jedina kratka stvar u ovoj igri. Za sve ostalo vjerujem da je nepotrebno rastegnuto. I priča i gameplay bi bez problema funkcionirali da je Banishers bio desetak sati kraće iskustvo. Ništa se ne bi izgubilo, a ovakvoj bi avanturi takav sažetiji format bio pogodniji. Ako ste ikad igrali Hellblade, zapitajte se bi li ta igra bila puno bolja da je bila četiri puta duža. Odgovor će vam vjerojatno biti negativan. Tako je na kraju, u obrnutom scenariju, i s ovom igrom. A imajte na umu da je 25 sati provedenih u igri tek 2/3 sadržaja – postoji tu i hrpa sporednih questova.

Banishers: Ghost of New Eden je zabavno iskustvo koje do kraja priče iscijedi svu zabavu i onda vas traži da sve ponovite ako ste dobili kraj s kojim niste zadovoljni. S takvim raspletom situacije, čak i pozitivne stvari poput interesantnih likova i pristojne prezentacije bivaju zasjenjene.