Iako nisam igrao original, Ghostrunner 2 me zaintrigirao s više stvari. Baratate futurističkom katanom? Radite parkour kao da je Mirror’s Edge na steroidima? Vozite motocikl po zidovima? Zapišite me na listu odmah!

Međutim, u isto vrijeme sam bio zabrinut oko igranja ovog naslova jer sam znao da je original imao reputaciju iznimno brze igre. Svi su govorili kako je stvorena za one kul tipove koji speedrunnaju, a ja u principu ne preferiram takav način igranja. Jednostavno nisam obožavatelj tog nervoznog osjećaja kad moram paziti na štopericu dok igram. Unatoč tome, Ghostrunner 2 mi je bio prava uživancija. Mislim da je to zato što se (barem u uobičajenom igranju) više fokusira na osjećaj brzine, nego na to da što brže odradite zadatak.

Slično kao u nekim 2D platformerima (Rayman Legends, Celeste), ovdje se od vas traži da pronađete ritam koji je potreban za prijeći zapreke i onda to izvedete. I bome, koji je gušt igrati u ritmu Ghostrunnera – čisto zato što vam se daje toliko opcija po pitanju mobilnosti. Trčite po zidovima, izbjegavate napade usred zraka, odbijate metke u zadnji trenutak… gameplay je savršen miks platformiranja i akcije.

Doduše, trebalo mi je nekih sat vremena da se priviknem, a preporučujem i nadogradnju nekih skillova koji su meni osobno učinili igranje zabavnijim. Pod tim mislim na sposobnost izbjegavanja napada na način da možete proći kroz njih. Što da radim, Souls igre su me naviknule na to.

Gameplay je savršen miks platformiranja i akcije.

Teško mi je riječima opisati koliko je zarazan ovaj gameplay, ali samo ću reći da sam nakon svakog žestokog levela jedva čekao opet iskusiti taj adrenalin. Najbolji primjer toga su bossevi, koji su na fantastičan način dizajnirani tako da se uklope u “sustav borbe” po kojem umirete nakon jednog udarca. U tim bitkama se miješaju elementi zagonetki, platformiranja i korištenja vaših različitih moći poput bacanja shurikena.

No, znate što me najviše impresioniralo kod ovog naslova? To što se zarazan ritam prenosi i na širu sliku gameplay dizajna. Igra uvodi zanimljive ideje toliko često da je to nenormalno, a to ne mislim na loš način. Svaki level uvodi nešto novo, bilo to način na koji pristupate zadacima ili mehanika koja testira jednu od vaših moći.

Na primjer, nakon što otključate sposobnost koja vam dopušta da ostavite klona, igra u vašem smjeru baci svakakve zagonetke i kreativne izazove u kojima je ta sposobnost glavna tema. Nije ovakav dizajn revolucionaran – Nintendo ga ima u malom prstu, ali kažem, čudo je kojom brzinom Ghostrunner 2 odrađuje to.

Igra uvodi zanimljive ideje toliko često da je to nenormalno, a to ne mislim na loš način.

Oni izazovi s klonovima traju svega 15-ak minuta. Zatim igra uvodi paljbu vjetrom kojom možete gurnuti predmete, a onda vam stiže posebna vrsta levela u kojima uopće nema neprijatelja nego samo zeznuto tajmiranje po platformama… Developeri kao da nisu htjeli dopustiti da ijedan trenutak bude dosadan.

No, mehanika koja se vjerojatno najviše iščekivala je vožnja motocikla. S obzirom da je kretanje velik dio Ghostrunnera, dodatak vozila je mogao biti itekakav rizik. Na našu sreću, rizik se isplatio jer sve što dolazi s motociklom proširuje gameplay na zanimljive načine. Ponovno se od vas traže vještine preciznosti i hvatanja pravilnog tajminga, samo s drugačijim opcijama mobilnosti.

Iako leveli postanu otvoreniji kako bi se napravilo prostor za motocikl, nikad se ne gubi gušt parkoura. Još uvijek većinu vremena provodite tako što trčite i sjeckate neprijatelje na komadiće, a nikad se nisam osjećao kao da se vožnja gura u gameplay kad to nije potrebno.

Usput, budimo realni, ovo vam daje da stvorite još brdo kul tip trenutaka. Možete skočiti s motora, pustiti ga da ode sam u jednom smjeru i onda se zakačiti konopom za sjedalo da bi se ubacili na mjesto vozača. Molim povišicu za onog tko je ovo smislio!

Iako leveli postanu otvoreniji kako bi se napravilo prostor za motocikl, nikad se ne gubi onaj parkour gušt.

Ako bi trebao uputiti neke veće zamjerke Ghostrunneru 2, onda bi to bile stvari vezane za ono što nije gameplay. Priča je na razini smetnje, ali ne smeta jer se većina dijaloga odvija u pozadini bez da vas se prekida. Iako ima solidan broj sporednih likova, većina njih ima osobnost mokre krpe, a vizualno su toliko neoriginalni da me podsjećaju na ono što dobijete kad pritisnete default opciju tijekom kreiranja lika u roleplaying igri.

Iznimka za to bi bili zlikovci, koji barem upotpunjavaju bitan kriterij time što izgledaju kao kul tipovi. Čak mi je i glavni lik prirastao srcu – sviđa mi se kontrast između njegove opuštene osobnosti i lude akcije vašeg igranja.

Ako bi trebao uputiti neke veće zamjerke Ghostrunneru 2, onda bi to bile stvari vezane za ono što nije gameplay.

Nešto što mi možda još više smeta od osrednje priče jest vizualni dizajn, kojim iskreno nisam bio nešto impresioniran. S tehničke strane Ghostrunner 2 ima trenutaka kad izgleda jako fino, ali igru koči nezanimljiva vizija cyberpunk estetike.

Okoline su iznenađujuće monotone, pogotovo kad ste u futurističkim hramovima i postapokaliptičnoj pustinji – tu se čini kao da je sve smiksano u jednobojnu kašu. Vizualne osobine neprijatelja su gotovo pa nepostojeće, oni postoje samo kao topovsko meso…ili katansko meso? Ne znam, možda sam ja lud ovdje, ali osobno nisam imao previše trenutaka u kojima sam se divio vizualnoj kreativnosti na ekranu.

Međutim, nije teško oprostiti te mane dok uživam u čistom adrenalinu Ghostrunnera 2. Možda mi je trebalo malo da pohvatam osnove, ali čim sam ubacio u drugu brzinu gameplay me jednostavno zarazio. Rijetko koja igra može ovako uspješno baratati raznim idejama, ali očito mozgovi iz studija One More Level idu sto na sat.