Iskreno nisam mislio da ćemo u današnje vrijeme vidjeti igru poput Marvel’s Guardians of the Galaxy. Godina je 2021., a mi pričamo o singleplayer avanturi koja nema elemente otvorenog svijeta. Što se to događa i tko li se drznuo usprotiviti trendu open-world-looter-shooter-live-service videoigara?

Marvel’s Guardians of the Galaxy dolazi nam od ekipe zaslužne za zadnje dvije igre iz serijala Deus Ex. Radi se tu o linearnoj akcijskoj avanturi koju bismo mogli opisati kao brbljaviju verziju Mass Effecta. Igra donosi originalni zaplet u kojemu se s ekipom čuvara (ili vrtlara) galaksije upoznajemo nedugo nakon njihovog prvog okupljanja. Star-Lord, Rocket, Drax, Gamora i Groot u ovoj su si priči relativni stranci jer su tek počeli surađivati i znaju se ponajprije po svojoj prethodnoj reputaciji. Tijekom igre gledamo kako se oni zbližavaju dok svoje različitosti uče cijeniti i koristiti kao prednost kolektiva.

Priča se u igri ugrubo drži kanona o porijeklu likova, a od filmskog se univerzuma razlikuje po nekoliko ključnih stvari. Na primjer, ovdje je Drax the Destroyer samostalno sredio Thanosa pa se Star-Guy i njegova ekipa nikad nisu susreli s Avengerima. To znači da vas u ovoj igri čeka dovoljno svježine čak i ako ste već prožvakali većinu toga o ovim likovima i njihovim avanturama. Zapravo biste se mogli ugodno iznenaditi koliko je pažnje posvećeno tim likovima.

Uglavnom, zaplet je taj da Star-Boy i ekipa prebacuju stvari iz šupljeg u prazno – svi im poslovi polaze po zlu, a dužni su i bogu i vragu. Da situacija bude još gora, na jednoj od svojih misija slučajno dolaze u kontakt s nečim što ima moć “progutati” cijelu galaksiju. S jedne su strane dužni popraviti štetu koju su prouzrokovali, a s druge su strane kaotični nered od tima koji ne može popraviti ni međusobne odnose svojih članova.

Moram reći da sam ostao zatečen dubinom i razradom likova u ovoj igri. Prvenstveno tu mislim na Star-Dorka i ekipu koji su fenomenalno realizirani – na trenutke bolje nego u stripovima i filmovima. Svaki član tima ima neku potisnutu patnju koju manifestira agresijom, distanciranjem ili nečim trećim. No kako se likovi s vremenom zbližavaju tako im padaju psihološke barijere te se otvaraju jedni drugima da bi se u konačnici osjećali prihvaćeno i slobodno.

Dinamika kojom je sve to prezentirano jako je blizu radovima BioWarea (Dragon Age, Mass Effect) premda se Guardians of the Galaxy ne svrstava među RPG naslove. Neke su odlike role-playinga ipak tu pa u određenim trenucima donosite odluke koje će imati posljedice na kasniji tijek priče. To je tek površinski dio gameplaya i same priče, ali je izveden tako da ne djeluje kao nepotrebna stvar nego se dobro uklapa u cijelu avanturu.

Za priču u cjelini imam samo riječi hvale. Uvijek cijenim igre u kojima glavni neprijatelj nije samo zločesti tip koji si je umislio da je privilegiran. Ono s čime se Star-Dude i ekipa ovdje suočavaju ima više slojeva za odmotati. Taj je protivnik svojevrsna utjeha za slomljene dijelove karaktera, a borba protiv njega netipično je osobna afera za svakog lika. A ako vam to ne zvuči kao pravi ton za Guardians of the Galaxy, ima igra i drugog protivnika – ogromnu ženetinu Lady Hellbender. Možda nije impozantna poput gđe Dimitrescu iz zadnjeg Resident Evila, ali je svakako dokaz da ova igra ima zaista široku postavu zanimljivih likova.

Jedno je što su likovi interesantni sami po sebi, a drugo je što njihova međusobna komunikacija vrhunska. Ima trenutaka kad su svađe između Star-Borea i Rocketa toliko intenzivne da je to na rubu neugodnog; njih dvojica zarate tako jako da pomislite kako nema šanse da će više ikada pomiriti. Isto tako ima trenutaka kad su međusobna sprdanja urnebesna da vam bude žao onoga na koga su se okomili – ali i dalje toliko smiješno da ne želite da prestanu.

Jedno je što su likovi interesantni sami po sebi, a drugo je što njihova međusobna komunikacija vrhunska.

Koliko god da je kemija između ekipe super, toliko vas može i smetati. Ne pamtim igru u kojoj su likovi bili ovoliko brbljavi. Svjestan sam da su to po prirodi brbljavi likovi – to je dio njihovog karaktera i autentično je izvornom predlošku. I da se razumijemo – priče su im uvijek zanimljive. Ali što je previše – previše je. Likovi komentiraju sve i svašta u svakom mogućem trenutku, do te mjere da ne stižu prokomentirati sve što bi htjeli. Igra jednostavno nije toliko prostrana da se svi komentari odviju bez prekidanja. Događa se da brbljanje ne može držati tempo s igračem – likovi počnu komentirati jedno, vi trčite dalje i onda dođete do točke gdje već komentiraju nešto drugo bez da su završili prijašnji komentar. Praktički morate stati na mjestu i poslušati sve što imaju za reći prije nego krenete dalje.

Marvel’s Guardians of the Galaxy je linearna igra, da čovjek ne povjeruje. Nema tu biranja gdje ćete ići i što ćete raditi. Nema slobodnog istraživanja niti ikakvih sporednih zadataka. Mlađim bi generacijama to moglo biti čudno, ali mislim da to savršeno odgovara igri ovakvog tipa. Igrač je fokusiraniji na priču upravo zbog toga što nema utjecaja na to gdje će likovi ići i što će ondje raditi. Baš kao što se čuvarima galaksije događaju stvari izvan njihove kontrole, tako je i igrač na svojevrsnom toboganu s kojega ne može sići. No to ne znači da igra nema baš nikakvog opcionalnog sadržaja. Povremeno istraživanje nagrađuje se otključavanjem dodatnih kostima, a pronalaskom određenih predmeta možete dobiti priliku za opcionalne razgovore koji će vam otkriti širu priču o članovima vašeg tima.

Glavnina gameplaya dolazi na borbu koja se izvodi kroz donekle unikatan sustav. Pod kontrolom vam je samo Star-Nerd koji ima samo jedno oružje, ali zato drugim likovima možete naređivati izvođenje posebnih napada. Sve se to odvija u stvarnom vremenu, premda se akcija malo uspori kad birate kojem ćete od četiriju likova zadati jedan od četiriju napada. Isprva taj sustav djeluje pomalo smotano, ali s vremenom postane intuitivan skoro kao pamćenje koje tipke treba stisnuti za combo potez u nekakvoj tabačini. Samo ciljanje po defaultu funkcionira sa zaključanom metom i to je dobra stvar je ćete se ionako boriti s hrpom protivnika odjednom, bez skrivanja ili korištenja zaklona.

Borbu osim posebnih napada krase i kontekstualne akcije vezane uz okolinu. Npr. ako u okolišu postoji neki objekt koji se može baciti, možete dati naredbu Draxu da ga baci na protivnika. Druga specifičnost je sustav „Huddle Up“ koji je praktički time-out usred bitke. Kad ga aktivirate slijedi bodrenje tima u kojemu morate iskoristiti neku specifičnu riječ iz tuđeg komentara te od nje napraviti motivacijski govor. Ako pogodite, cijeli se tim oporavlja, a ako pogriješite onda samo Star-Noob dobiva bonus. Interesantna stvar pod uvjetom da ju ne koristite često; a na kraju je najveća korist što nakon pauze počne svirati odlična glazba.

Na soundtracku igre nalaze se neki od najvećih hitova 80-ih godina. S izvođačima kao što su Billy Idol, Mötley Crüe i Rick Astley nema šale, a akcija dobiva totalno drugi kontekst kad u pozadini zasvira Europe s hitom “The Final Coutdown”. Glazba je u Guardians of the Galaxyju fantastična, i to ne samo ona licencirana nego i skladbe koje su snimljene specifično za ovu igru.

Akcija dobiva totalno drugi kontekst kad u pozadini zasvira Europe s hitom “The Final Coutdown”.

Da se kratko s glazbe vratimo na gameplay i borbu… Zaključak je da se radi o zabavnom sustavu koji vas i nagrađuje ovisno o tome koliko se zabavljate tijekom bitke. Osvojenim iskustvom otključavate dodatne napade za likove, no sustav napredovanja tu je tek usputan.  Do zadnje trećine igre stignete otključati baš sve napade tako da vam posljednjih pet-šest sati skupljanje iskustva i ocjene tijekom borbe ne znače baš ništa. A nije da igra traži posebno taktiziranje tijekom borbe. Nijedan napad suboraca zapravo nije potreban da bi se pojedinom neprijatelju nanijela šteta. Baš kao što nema neprijatelja koje bi mogao riješiti isključivo jedan član tima. Svi su neprijatelji svačiji, a to je pomalo razočaravajuće kad imaš timsku bitku u kojoj bi svaki član trebao imati jedinstven doprinos.

Vizualno je Marvel’s Guardians of the Galaxy slično iznenađenje kao i u segmentu priče. Možda nema velike i detaljima bogate lokacije, ali kvalitetu zato doseže kroz svoje likove. Oni su neočekivano dobro animirani, pogotovo što se tiče facijalnih animacija. Star-Dad je možda i najmanje detaljan od cijele postave, što je pomalo ironično, no primijeti se na igri produkcija visoke vrijednosti. Ako ne vizualno, na prvi pogled, onda kroz glasovnu glumu čiju je kvalitetu teško ne zamijetiti uz silno brbljanje samih likova.

S tehničke strane nemam mnogo prigovora. Igrao sam verziju za PlayStation 5 koja mi je imala samo jedno rušenje i primijetio sam nekoliko iritantnih bugova koji su mi oduzimali kontrolu nad likom i onemogućili mi da pokupim nekoliko opcionalnih predmeta. Iritantniji su mi bili dijelovi igre u kojima je put prema naprijed bio skriven u uskim prolazima bez ikakvog indikatora gdje bi se trebalo ići.

Da rezimiramo: Marvel’s Guardians of the Galaxy dostavlja izvrsnu priču s dojmljivo razrađenim likovima i dobro prezentiranom kemijom između njih. Gameplay se ovdje ničim ne ističe kao najbolji u klasi, ali čvrsto drži svoje ideje na okupu od početka do kraja u nekih 15-ak sati koliko igra traje. Ova bi vas avantura mogla oduševiti svojom estetikom, glazbom i glumom više nego samom grafikom. U konačnici bi vam najugodnije osvježenje moglo biti u tome što je ovo linearna akcijska igra kakvih danas ima sve manje. Ako ste se zaželjeli takve zabave, čuvari galaksije bit će vam dobro društvo.