Sa Sonicom nikad ne znate kakvu igru očekivati kad krenu najave i kad se pojave prvi traileri. Razvikani Sonic Frontiers ispao je razočaranje, a prije toga nas je skromna Sonic Mania iznenadila vrhunskim gameplayem i vještom kalibracijom klasičnih Sonic mehanika. Baš kao i Mania, Superstars pojednostavljuje stvari te ježa i ekipu vraća u 2D prostor prepun skakaonica, platformi i mehaničkih zvijeri koje pokušavaju omesti sad već i filmski nam slavnog bodljikavog junaka.

Slično kao i Sonic Mania, Sonic Superstars je baziran na 2D kretanju, s time da u ovom nastavku trodimenzionalni objekti u potpunosti zamjenjuju pikselasti stil. Pozadine levela inspirirane su starim Sonic igrama i već i prvi svijet (iliti zona) podsjeća na Sonicove najbolje dane: nebesko plavetnilo koje se na horizontu spaja s oceanom, mostići, zelenilo, palme i veliki suncokreti koji jedva čekaju da ježonja projuri pored njih.

Nakon zgodnog animiranog filmića koji otvara ovu avanturu, Sonic i Tails nađu se u sceni koja podsjeća na Sonica 3. Tails upravlja zrakoplovom dok se Sonic mrko gleda s jednim od negativaca. Po ovakvim detaljima se osjeti da Sega i developer Arzest dobro znaju kako treba vizualno dotjerati novu Sonic igru i pri tome udovoljiti ljubiteljima Sonica koji su odrasli na ovom serijalu.

S glazbenom je podlogom Sega igrala na sigurno i ponovno je angažirala talentiranog Tee Lopesa. Iako je glazba manje pamtljiva i zarazna u odnosu na njegove ostale radove, odlično se uklapa i zajedno s ikoničnim zvukovima koje vežemo za ježonju (skok, zveketanje prikupljenih prstenova, zaprimanje štete…) postiže sličan efekt kao i vizuali – sve je posloženo baš onako kako jedan ljubitelj serijala to i priželjkuje.

Sve skupa, novi Sonic izgleda skladno, no igra pati od istog problema kao i Sonic Frontiers – ispunjava pregršt kriterija na papiru, dok u praksi mimo zvuka i vizualnog identiteta ne zadovoljava gotovo ni jedan. Uz tako odrađene formalnosti ponovno je postignut efekt da imamo Sonic igru koja djeluje zanimljivo ako recimo gledamo obrađene video materijale, ali ista igra nije ni približno zanimljiva kad ju konačno zaigramo.

Srećom pa ovaj nastavak toliko igra na sigurno da nas je ovaj put zaobišla suludo glupava priča, potpuno nespojivi elementi i apsolutna dosada od levela iz Frontiersa. Zapravo, priča je zgodna jer je izvedena u maniri starih Sonic igara – nema glasovne glume, samo geste likova. Jednostavno, a učinkovito za ovakav tip igre.

Nakon odabira spremljene pozicije, Sonic Superstars nudi tri osnovna moda igranja: Story, Battle i Time Attack. Potonji nudi mogućnost ponovnog prelaženja levela odigranih u Storyju pri čemu mjeri vrijeme i plasira vas na online ljestvicu koja broji do 100 najboljih rezultata za svaki level. Vlastiti rekord možete “izazvati” i utrkivati se protiv duha, vrlo zgodan dodatak.

Battle kombinira nekoliko različitih mini igara koje možete igrati protiv umjetne inteligencije ili protiv drugih igrača koristeći mrežne mogućnosti. Mini igre i nisu nešto pretjerano sjajne, a na Switchu je ovo jedini mod koji ima nešto slabiju izvedbu. Uz sve to ovaj mod cijelo vrijeme dosta agresivno sugerira posjet trgovini gdje za prave novce možete kupiti dodatne kostime i boje za likove.

Story svakako donosi najviše sadržaja. Uz Sonica moguće je koristiti i njegove prijatelje, te svatko od njih ima sposobnosti poznate nam iz ranijih igara: lisac Tails može letjeti, Knuckles ima sposobnost penjanja, a Amy koristeći ogromni čekić lakše pogađa neprijatelje. Zone uglavnom imaju po dva levela i najčešće vas u jednom od njih čeka borba s bossom.

Zona sveukupno ima nešto više nego u klasičnim 2D Sonic nastavcima, međutim priroda igre i kompletan sadržaj teško da mogu opravdati cijenu od 60 eura. Dakako, ovo je Sonic igra pa je levele poželjno posjetiti više puta kako bi postigli što brže vrijeme i pronašli sve tajne, no unatoč tome – ovakva startna cijena teško može opravdati preporuku najnovije jurnjave plavog ježa.

Već sam spomenuo da prvi level pogađa ugođaj, no pogađa on i puno više od toga i zapravo ostavlja sjajan prvi dojam. Da ova igra ima demo verziju, vjerujem da bi se svega mali postotak igrača okrenuo nakon odigrane prve zone jer tu je sve na mjestu. Osim prepoznatljivog klasičnog ježevog okruženja, svi oni zanimljivi dodaci su tu: skakaonice, loopovi, lagane serije zlatnih prstenova, robotske piranje koje iskaču iz vode…

Prva zona je zabavna i brza te nudi savršenu dozu raznolikosti. Nakon toga Superstars uspijeva zadržati korak kad je u pitanju estetika, no gameplay, level dizajn i štosevi posuđeni iz drugih platformerskih igri Sonica ostavljaju bez daha i vrlo brzo postanu naporni. Svaki sljedeći level ima nekakav novi element i ponovno ista stvar – da vam netko prepriča možda bi zvučalo kao dobra zabava u platformerskoj igri, ali ovdje ti trikovi uglavnom uzrokuju frustracije i neprekidno rezultiraju gubitkom momentuma u igri u kojoj želite juriti što brže.

Ima tu svega: vjetar, igrivi fliper, vlak smrti u zabavnom parku, Eggmanove mašinerije koje bitno mijenjaju pristup istraživanju zone… Leveli s vodom vjerojatno su najgori koje sam vidio u platformerima unazad dva desetljeća. U njima uglavnom vrijede ista pravila kao u starim Sonic igrama, no dizajn levela je ovdje toliko stravično loš da ako odustanete od prelaska – to će najvjerojatnije biti upravo na ovim levelima.

Moram naglasiti da nije igra toliko ni izazovna jer pokušaja imate beskonačno i napušten je klasični sustav ograničenog broja života, iako zlatni prstenovi i dalje funkcioniraju kao u većini Sonic igara do sada. Zabavu koči usporeni napredak i to sve radi odugovlačenja s jednim te istim štosevima koji se ponavljaju u naizgled bezbroj varijacija. Kad određeni štos svladate, ponavljate ga iznova sve dok ne dođete do tog jednog kriptičnog dijela gdje vam nije jasno kako dalje. Ne uspijete li u toj konačnoj fazi, cijela sekcija kreće iznova.

Kako ovo potonje vrijedi za levele, tako na žalost vrijedi i za boss borbe. Svladate li izmicanje određenog napada bossa i kažnjavanje skokom na njegovu slabu točku, morat ćete to ponoviti i do četiri, šest ili čak osam puta. Između tih napada slijede neshvatljivo duge skriptirane sekvence koje nije teško preživjeti, samo konačno morate dočekati vaš red za napad. Dakako, izgubite li život prije onog finalnog osmog napada, ponavljate kompletnu borbu i sve njene faze. Sretno!

Bonus leveli također nisu sjajni, no barem nema toliko ponavljanja i sve je nekako kompaktnije i brže. Bonusi standardno kriju moćne Chaos Emeralde, a zanimljivo je to da svaki od njih pojedinačno otključava dodatne moći. Moći variraju od dozivanja kopija junaka i mogućnosti katapultiranja u određenom smjeru do otkrivanja nevidljivih platformi.

Ponovno ista sudbina i s moćima – odlična ideja, loša izvedba. Moći tek blago olakšavaju određene segmente. Iskreno, najveći dio igre ćete u potpunosti zaboraviti na njih – toliko su nespretno implementirane kao da ispada da im uopće nije mjesto u ovoj igri.

Možda je posljednja slamka spasa lokalni multiplayer. Za potrebe recenzije navedenu mogućnost nismo imali priliku isprobati, ali ako imate prijatelje koji vole Sonica i ekipu – ovo bi svakako moglo pomoći da na kratko zaboravite na loš dizajn i prevelike levele. Ono što možemo potvrditi je da ista mogućnost nažalost nije dostupna za mrežno igranje.