Resident Evil nikad nije bio samo zombi igra, dajte nam ajkulu, drakulu…

Zadnje dvije godine bile su iznimno nostalgičarske za fanove Resident Evila. Povratak u Raccoon City kroz prerade drugog i trećeg dijela suočio nas je sa starim protivnicima i podsjetio na ono zbog čega smo taj horor zavoljeli. No, sad se Resident Evil ponovno okreće drugom smjeru – umjesto zombija nastupaju vukodlaci i vampiri(ce). I to opet pokreće staru raspravu pitanjem: je li Resident Evil uopće Resident Evil ako je bez zombija? Dvije su strane u toj raspravi i ja se svrstavam na onu “svetogrdnu” koja vjeruje da Resident Evil nije serijal o zombijima. U ovome članku pokušat ću argumentirati taj stav.

Sinoć sam opet zaigrao Resident Evil 7, četiri godine od izlaska te igre, i moram priznati da me se igra dojmila više nego pri prvom susretu. Na stranu promjena perspektive u prvo lice (plus činjenica da je i ranije bilo RE igara iz prvoga lica), stvar koju je RE7 izveo maestralno jest poticanje straha od suočavanja s nepoznatom prijetnjom, odnosno stranim neprijateljem. Taj strah je, po mom mišljenju, ključ uspjeha za igre Resident Evil serijala. Nije to krv, nije to mrak, nije to ni izopačeni izgled zombija – sve su to sastojci za strašan ugođaj, ali ono što nas stvarno plaši jest susret s nepoznatim.

Resident Evil 7 bio je upravo to – susret s nepoznatim, slično kao i Resident Evil 4 prije njega, odnosno originalni Resident Evil. Cilj je developera izazvati paniku kod igrača nečim neočekivanim – bilo neprijateljem koji izlazi iz zidova, neprijateljem koji si regenerira udove ili pak koristi motornu pilu. Iz tog razloga bilo bi jako štetno da se Resident Evil svodi samo na zombije koji su bili strašni prilikom prvog susreta – da bi kroz kasnije nastavke postali topovsko meso.

Postoji razlog za to, jednako kao što postoji razlog zašto su zombiji odabrani za standardne protivnike originalnog Resident Evila. Odgovor leži u mehaničkim i tehničkim ograničenjima tog vremena. Zombiji su bili odgovarajući neprijatelji za uske interijere prve igre, ili bolje rečeno za fiksne  kutove kamere iz kojih se akcija promatrala. Jednostavno rečeno, imalo je smisla da standardni neprijatelji budu spori i tromi. No, čim je kamera u Resident Evilu postala prateća, a gameplay dinamičniji, developeri su standardne neprijatelje morali prilagoditi kako bi dorasli agilnosti igrača. Prilagodili su ih tako da su povećali količine zombija koji predstavljaju prijetnju, a to je ujedno rezultiralo tome da je Resident Evil postajao sve više nastrojen prema akciji.

Premda su zombiji postali najčešći motiv, pa samim time skoro i sinonim za Resident Evil, istina je da Capcomov serijal nikada nije „potpisao ekskluzivan ugovor“ sa zombijima. Zombiji su još u prvoj igri bili tek jedna od nekoliko vrsta neprijatelja. Proganjali su nas još ogromni pauci i mutirane žabe, a borili smo se protiv ogromne zmije i podivljale biljke. Ultimativni protivnici također su bili potpuno suprotni od zombija. Dok su se zombiji bezglavo kretali vođeni željom za hranjenjem, Tyranti su genetskim inženjeringom bili dizajnirani za primanje i izvršavanje naredbe. Zombiji su uvijek bili samo “nuspojava” biološkog terorizma.

Moglo bi se diskutirati jedino o tome trebaju li Resident Evilu mitovi i legende kojima maskira tu svoju tradicionalnu temu korporacijskog kreiranja bio-oružja. Osobno mi je draže kad je tako jer sama priča (na svu sreću) nije bila jedina stvar koja je držala Resident Evil svih ovih godina. Tonovi okultnog provlačili su se kroz okoliše još od prve igre i svaki okorjeli fan Resident Evila naučio ih je cijeniti kroz sulude zagonetke i mistične lokacije. Zbog toga je recimo u zadnjoj preradi RE3 iznimno falila lokacija Clock Towera, koja je u originalnoj trojci svojim rustikalnim namještajem i slikama magijskog realizma bila bliža duhu prvih dvaju igara nego ostatak Raccoon Cityja.

Konačno, zombiji nikada nisu bili najbolji ni najzanimljiviji protivnici Resident Evila. Puno veći respekt imali su hunteri, lickeri ili pak ganadosi. A izuzev nekoliko izuzetaka, zombiji uglavnom nisu bili ni likovi s imenom i prezimenom koje svi pamtimo i ponekad ismijavamo.

Različite igre radile su različite stvari sa svojim zombijima, ali treba imati na umu da je Resident Evil jedan od najstarijih živućih horor serijala. Prostor za inoviranje u domeni zombija nije baš ogroman, a nakon čak sedam glavnih igara potreba za inovacijama u Resident Evilu itekako je velika. Nove i neočekivane vrste neprijatelja jesu ono što fanove Resident Evila drži na oprezu. Kod ovako starih serijala instinktivno gađanje protivnika među oči s vremenom ublažuje strah – dok neko treće oko ne izraste na totalno drugačijoj lokaciji. Upravo takve neočekivane mutacije tražim od Resident Evila, a klasične zombije radije prepuštam Walking Deadu… i Call of Dutyju.