Remedyjev Alan Wake izašao je 2010. godine i otad čuči u katalogu mojih omiljenih igara. Ovaj psihološki horor-triler djelovao je kao križanac popularne serije Twin Peaks i literarnog svijeta Stephena Kinga, što je rezultiralo igrom nevjerojatne atmosfere koja mi se zauvijek urezala u sjećanje. S obzirom na to da je kraj originala praktički vapio za nastavkom, mnogi su igrači nestrpljivo iščekivali novu rundu borbe između svjetla i tame. No, uslijedilo je zatišje koje je trajalo punih 13 godina.

Da budem posve iskren, nastavak Alana Wakea plašio me i prije nego je izašao. Ta je igra nekako morala ignorirati višegodišnju pauzu, opravdati očekivanja fanova i dostaviti iskustvo dostojno originala, a opet dovoljno drugačije da ne djeluje kao već prožvakano štivo. Težak je to zadatak i bojao sam se da bi nešto moglo poći po krivu.

Taj mi je strah Alan Wake 2 uspješno slomio ni sat vremena od prvog pokretanja. Sve dobro i poželjno kod originala dvojka je podigla na entu razinu, a utjecajima Lyncha i Kinga sada su se pridružili i Resident Evil, Silent Hill, True Detective, Seven, Inception i High School Musical – ne, niste krivo pročitali! Fantastična atmosfera, briljantna priča, nadograđen gameplay i prekrasna grafika samo su djelić razloga koji su nas oduševili prilikom igranja.

Osim što je dostavio apsolutno sve što su obožavatelji originala tražili, Alan Wake 2 pokazao je kolika je moć videoigre kao medija. Igra će vas povesti na nadrealno putovanje tijekom kojeg će vas preplaviti mnoštvo emocija, a ono što ćete osjećati gledajući odjavnu špicu bit će upravo razlog zbog kojeg smatram da videoigre, osim vrhunske interaktivne zabave, mogu biti i velika umjetnost.

Alan Wake 2 jedna je od onih igara koje vrište od atmosfere i pokušavaju od samog starta zarobiti igrača u svoj mračan i uvrnut svijet. Nakon kraćeg uvoda, igra vas stavlja u cipele Sage Anderson, FBI agentice koja dolazi u Bright Falls kako bi istražila misteriozna ubojstva iza kojih stoji jednako misteriozni kult. Sagin partner, detektiv Alex Casey, podsjeća ju da Bright Falls ima neobičnu prošlost, a ritualna ubojstva Caseyju su na neki način poveznica s nestalim piscem, naslovnim Alanom Wakeom.

Okolnosti i lokacije pod kojima se događaju ubojstva, kao i estetika te kinematografija režiranih scena toliko podsjećaju na prvu sezonu True Detectivea da sam samo čekao kada će mi iz grmlja iskočiti Matthew McConaughey. Naravno, čitava stvar brzo će postati puno više od okultnih zvjerstava, a Saga i njen partner će shvatiti kako su zakoračili u nešto zaista mračno i veliko, mnogo veće od njih samih.

Igra toliko podsjeća na prvu sezonu serije True Detective da sam samo čekao kad će iz grmlja iskočiti Matthew McCounaughey.

Dok Saga pokušava proniknuti u istinu i shvatiti što se događa u Bright Fallsu, Alan Wake nastavlja se hrvati s kozmičkim silama i pobjeći iz “Mračnog Mjesta”. Ako je Sagin svijet veliki omaž detektivskim remekdjelima, Alanova dimenzija obiluje aluzijama na klasike poput Mementa i Scorseseova Taksista. Naime, Wake je zarobljen u drugoj dimenziji koja je ovdje vizualizirana kao neonski osvijetljena i sablasna verzija New Yorka. Wake i Saga u početku će voditi zasebne bitke, no spletom riječi okolnosti njihovi će se putevi presresti i dvojac će morati surađivati kako bi spasili ne samo svoje najdraže, već i čitav svijet.

Izvan teksta ne postoji ništa

Francuski filozof Jacques Derrida jednom je rekao kako “ništa ne postoji izvan teksta”, a tako nekako dala bi se opisati i priča u Alan Wake 2. Premda izvrsna i zanimljiva, radnja u AW2 neprestano je dvoznačna, a njeni glavni motivi mogu se svesti na pojmove poput meta i petlja. Sve što ovdje vidite može i ne mora biti istina, a igra će se, osim na stvarne pojave iz popularne kulture, često referirati i sama na sebe. Da ne bi bilo zabune, nije priča potpuno apstraktna i bez glave i repa, itekako ju možete pratiti, barem onoliko koliko vam svijet Wakeova košmara dopušta.

Sve što ovdje vidite može i ne mora biti istina, a igra će se često referirati i sama na sebe.

Potpuno značenje u klasičnom smislu riječi ovdje ne postoji, a od igrača se očekuje da sam promišlja i stalno preispituje narativna račvanja i dolazi do novih teorija. Doduše, nerazjašnjen kraj mogao bi biti “navlakuša” za nadolazeća plaćena proširenja, no s druge strane više-manje svi Remedyjevi naslovi završavaju kriptično. U svakom slučaju, ako volite filmove poput Mementa, priča u Alanu Wakeu 2 bit će vaša šalica kave. Iako je dosta zahtjevna, okosnica radnje kao po špagi slijedi Kingovo stvaralaštvo pa svatko može pronaći poantu u klasičnim narativima poput borbe dobra i zla, prevladavanja strahova, suočavanja s vlastitom prošlošću i slično.

Upravo ta višeslojnost jedna je od najvećih pohvala fabuli igre. Zaista postoje dijelovi za svakoga, a po uzoru na original, moguće interpretacije su beskrajne. Ruku na srce, postoje situacije u kojima se pomalo osjeti kako se igra na silu trudi biti posebna i kompleksna: dragi Alane, ne moraju pisci baš uvijek biti čuđenje u svijetu. Recimo, kroz igru se spominje poznati američki pisac Charles Bukowski, čovjek koji svojim stvaralaštvom, utjecajima i tematskim opusom nema ama baš nikakvih konotacija sa zapetljanim i stravom obavijenim univerzumom Alana Wakea. Kad već spominjemo original, dobra vijest je što AW2 možete zaigrati bez da ste prethodno odigrali jedinicu. Svi važniji likovi, događaji i mjesta iz prve igre spominju se i nanovo interpretiraju tijekom odigravanja kampanje pa nema (pre)velikog straha za nove igrače.

U slučaju da ste upoznati s prethodnim Alanovim avanturama, fini detalji u dvojci bit će vam biti puno jasniji, ali ne očekujte da ćete sve pohvatati. Ne želim vam ništa spoilati, ali postoji jedna velika glazbena dionica u drugoj polovici igre u kojoj sam jednostavno odustao i pomirio se s činjenicom kako znam da ništa više ne znam! Također, bilo bi poželjno da ste upoznati i sa drugim Remedyjevim igrama poput Controla jer Alan Wake i njegov Bright Falls sada su dio puno šire slike. Premda nije nužan preduvjet, ipak vam savjetujem da prije dvojke odigrate original i Control, manje ćete se čuditi kada na desetoj lokaciji naletite na istog domara.

Jedina istinska ljepota je svjetlo

Sve da vam i pobjegne poanta Wakeovih piskaranja, uživat ćete u prekrasnim i raznolikim načinima prezentacije. Režirane scene i motion capture bitnijih likova toliko su dobri da AW2 često izgleda poput vrhunskog filma. Paralela s filmom još je izraženija onda kada igra integrira stvarne snimke: još uvijek se osjeti jasna razlika, no ona je manja nego ikad i djeluje puno prirodnije.

Režija i fotografija ovdje također igraju veliku ulogu; igra će vas često “slučajno” pozicionirati tako da iz neke scene obuhvatite najljepši kadar, a zaista se ima što za gledati. Primjerice, uživao sam svaki puta kada bi šetao kroz šumu obasjanu krvavim zrakama sunca u zalasku, a ništa manje impresivan nije ni neonom osvijetljen New York. Općenito govoreći, bilo kakva sekvenca s igrom svjetla i sjene u Alan Wake 2 izvedena je fantastično.

Svaka sekvenca s igrom svjetla i sjene u Alan Wake 2 izvedena je fantastično.

Zasluge za to idu Remedyjevom Northlight engineu koji je za potrebe ove igre dodatno nadograđen. Igru smo recenzirali na PlayStationu 5 pa vam ne možemo pokazati sve njene čari jer su one najljepše rezervirane su za vlasnike PC verzije koja ekskluzivno koristi pathtracing efekte. Nemojte me krivo shvatiti, Alan Wake 2 izgleda vrhunski na svakoj platformi i definitivno konkurira za najljepšu igru godine.

Nažalost, i to zaista govorim iskreno jer teška srca pišem išta loše o Wakeu, moram reći da je u trenutačnom stanju tehničko stanje PS5 verzije čudnjikave kvalitete. Ni blizu toga da je neigrivo, ali po onom što sam doživio osobno, ali i pročitao kod nemalog broja igrača, igra ima bugova svekolikih vrsta.

Zvuk, koji je za prste polizati kada radi, zna nenadano nestati ili kasniti, downscaling rezolucije zatvorenim i osvijetljenim prostorima zna stvarati (pre)veliku zrnatost slike, a dogodilo mi se i da trknem neki sićušan predmet koji bi potom preletio preko pola prostorije i porušio sve na svom putu. I dok su takve stvari relativno banalne, imao sam i neugodnijih iskustava zbog kojih sam nekoliko puta morao ponovno učitati poziciju, najčešće onda kada igra ne bi detektirala da se neka animacija mora odviti ili da se već odvila, zbog čega bi mi nakratko bio onemogućen napredak.

Kad je riječ o izvođenju, AW2 se vrti u više-manje standardnih 30 ili 60 slika po sekundi, ovisno o tome preferirate li ušminkanost ili glatkoću. Imajte na umu da je u trenutku ovog pisanja Remedy već izbacio jednu zakrpu, a svakako ih najavljuju još pa moguće da će AW2 naknadno i po tom pitanju biti na zavidnoj razini. Problemi nikako nisu kritični, a vjerujte mi na riječ, jednom kada zapravo zaigrate, zanemarit ćete ih sa zadivljujućom lakoćom.

Ja ću budan sagati

Gameplay je u AW2 doživio je brojne inovacije, od kojih su doslovce sve pozitivne. Za početak, najveća novost svakako je uključivanje dodatnog lika. Naslovni junak i agentica Saga dijele pozornicu i kontrolnu shemu, no igraju se sasvim drugačije, do mjere u kojoj djeluju kao da su iz dva različita naslova. U prvom dijelu igre imate zadan tijek odigravanja, no poslije vam se otključava mogućnost biranja s kojim ćete likom igrati. Ovaj izbor u osnovi nije važan faktor jer Saga i Alan imaju zasebne misije i postoji samo jedan završetak, tako da je ovdje riječ čisto o vlastitom šmeku.

Naslovni junak i agentica Saga dijele pozornicu i kontrolnu shemu, no igraju se sasvim drugačije, do mjere u kojoj djeluju kao da su iz dva različita naslova.

Kad igrate kao Saga, krećete se po šumama, maglovitim brdima i neizbježnom Bright Fallsu, a strahote na otvorenom ponekad će mjesto ustupiti užasima u podrumima, policijskoj postaji ili najjezivijem staračkom domu na svijetu. Ono što ju najviše razlikuje od Wakea je način na koji pristupa problemima. Saga je vrsna detektivka, a svoj posao većinski odrađuje u svojoj glavi.

Mind Place je mentalna vizualizacija koja služi kao svojevrsno skladište za sve sakupljene materijale, dokaze i collectiblese. U njemu se, između ostaloga, nalazi i zid na kojemu Saga slaže sve dokaze o pojedinim slučajevima, i to na način da polaroidnim slikama i papirićima povezuje konce svake glavolomke. Segmenti u kojima slažete dokaze po ploči jako su intuitivni i pružit će vam osjećaj zadovoljstva i postignuća, a nikad neće djelovati zamorno ili suviše kompleksno.  Osim detektivske ploče, Saga unutar svojeg mind palacea može koristiti svoju mističnu sposobnost s pomoću koje ulazi u glave drugih likova i na taj način izvlači informacije do kojih ne bi mogla doći prirodnim putem.

Segmenti u kojima slažete dokaze po ploči jako su intuitivni i pružit će vam osjećaj  postignuća, a nikad neće djelovati zamorno ili suviše kompleksno.

Kada igrate s Wakeom, nalazite se u drugačijoj mentalnoj mapi, a glavna stvar koju ćete koristiti u njegovom mind placeu je ploča po kojoj Alan u određenim trenucima može lijepiti razne scenarije i tako mijenjati stvarnost oko sebe. Kao Wake, kretat ćete se fiktivnim centrom New Yorka, podzemnim željeznicama, hotelima te krovovima okolnih zgrada. U tim lokacijama ponekad ćete naići na takozvane scene, interaktivne glavolomke čije je rješenje multidimenzionalno. Primjerice, ući ćete u neku sobu u kojoj se davno odvilo ubojstvo. Prašnjavu i policijskim trakama oblijepljenu prostoriju moguće je izmijeniti tako što Alan u svojem umu natipka stanje kakvo je bilo prije. Ova mehanika izrazito je atraktivna jer se u svega nekoliko trenutaka zapuštena soba pretvara u friško i krvavo mjesto zločina.

Kasnije će se zagonetke sastojati od više scena koje trebate mijenjati, a njihovo rješavanje zahtijevat će solidnu dozu moždanih vijuga. Također, Wake posjeduje i mističnu lampu s kojom može manipulirati prostorom oko sebe, a napravica silno podsjeća na deluminator iz svijeta Harryja Pottera. Naš “deluminator” koristimo samo na određenim pozicijama, a riječ je o fizički manjim manipulacijama nego putem scena. Svjestan sam da ove mehanike zvuče pomalo komplicirano, no vjerujte mi – brzo ćete shvatiti kako funkcioniraju.

Ulazak u Mind Place kod oba lika odvija se jednostavnim pritiskom tipke bez ikakvog učitavanja, a prilikom boravka u mentalnoj mapi igra se ne zaustavlja pa treba paziti na svoju okolinu. Kada sam prvi puta čuo da će Saga imati veliku ulogu u nastavku, silno sam se prepao da će potisnuti Wakea u stranu, no ne mogu biti zadovoljniji s ovim što smo dobili. Riječ je o dva kvalitetno napisana lika koja se igraju na posve različite načine pa u konačnici imamo veliku raznolikost prilikom samog igranja. Osim priče, grafike i mozganja, Alan Wake 2 može se pohvaliti i dosta razrađenim sustavom borbe. Napucavanje s mračnim protivnicima bitno je izmijenjeno i sada u mnogočemu podsjeća na naslove poput Resident Evila.

Bambi napada pod okriljem noći

Jedan od većih prigovora igrača na prvu igru ticao se upravo sustava borbe. Izgleda da je Remedy čuo naše krikove i značajno modernizirao akciju. Naravno, osnova napucavanja i dalje je ostala nepromijenjena; Alan i Saga posjeduju svjetiljke s kojima moraju uništiti mračni “oklop” dušmana prije no što ih mogu poslati u vječna lovišta. I dalje imate tipku za izmicanje, a istu sada možete koristiti kada ste na podu kako bi izbjegli nadolazeće napade odozgo.

Prva od značajnijih promjena vidljiva je pri osnovnim radnjama vaših likova jer, za razliku od originala, više ne morate stati svakih 30 metara kako bi obnovili staminu, a na raspolaganju imate i melee napad. Doduše, borba prsa o prsa našim junacima nikako nije jača strana pa ju svakako valja izbjegavati ali dobro je da barem imamo opciju – poklonjenoj bateriji se ne gleda u trajnost!

Borba prsa o prsa našim junacima nikako nije jača strana pa ju svakako valja izbjegavati

Na raspolaganju ćete imati osam različitih oružja poput pištolja, pušaka i pumperica, a najzanimljiviji dodatak svakako je samostrel. Neka će vam oružja biti dodijeljena kako ćete napredovati u kampanji, no za većinu ćete morati promisliti i riješiti kakvu zagonetku. Ne može svaki lik vitlati svakim oružjem pa primjerice moćni signalni pištolj možemo koristiti samo s Wakeom.

Raznolika oružja poslužit će za borbu s neprijateljima, a pozitivno je što i ovdje imamo šaroliku ponudu: od klasičnih mračnjaka koji nasrću direktno na vas do inficiranih vukova, manijaka s jelenjim maskama, napadača iz daljine i lebdećih neprijatelja koji imaju sposobnost teleportacije. Neki darkeri na sebi će imati crvenu mrlju koja vam govori gdje morate gađati kako bi jednokratno nanijeli puno veću štetu.

Alan Wake 2 nudi vam tri standardne težine igranja. Na srednjoj su neprijatelji prilično agresivni, ali većini je ipak moguće pobjeći. Boss borbe ravnomjerno su raspoređene tijekom igre i predstavljaju solidan izazov. Štoviše, neke od njih zasigurno će vas iznenaditi, no ne želim vam pokvariti iznenađenje.

Kako bi dodatno zamračio stvari, Alan Wake 2 ukinuo je sustav automatske regeneracije zdravlja jednom kada kročite u obasjano svjetlo te igrača tjera da sakuplja i koristi razne zavoje, tablete i kutije prve pomoći kako bi se oporavio. Po uzoru na Resident Evil, inventory sustav je ograničen, a igraču je prezentiran u tetrisolikom obliku. Alan Wake 2 punokrvni je horor preživljavanja, stoga uvijek treba oprezno paziti na sve resurse i čuvati svaki metak.

Formula gameplaya proširena je i mogućnošću nadogradnje likova. Svakog lika nadograđujemo zasebno, a pojačati možemo klasične atribute poput snage naše svjetiljke, šanse za kritični pogodak ili veličine inventoryja. Osim trajnih nadogradnji, postoje i privjesci koji pružaju privremeni bonus na neke statistike, a do njih dolazite rješavajući jezive zagonetke u obliku dječjih bajalica. Nadogradnje se vrše pronalaskom posebnih predmeta rasutim po igrinim lokacijama. S obzirom na to da se kroz odigravanje kampanje opetovano vraćate na ista mjesta s novim alatima koji vam omogućuju da dodatno istražujete, backtracking je dobra odluka za sve one koji žele maksimalno ojačati naš dinamični duo.

Na srednjoj sam postavci težine igru završio za nekih 13-ak sati, no nisam sakupio sva oružja niti pronašao većinu nadogradnji pa komotno mogu zaigrati još jednom. Na papiru 13 sati može djelovati malo, no Alan Wake 2 je sadržajno toliko nabijen naslov da mislim da bi izgubio dobar komad svojih draži kada bi se priča rastegla preko 15-ak sati. Za sve one koji sumnjičavo podižu obrvu na duljinu trajanja, vid utjehe može biti i činjenica kako igra košta znatno manje od drugih visokobudžetnih naslova tako da i to može biti prevaga za nabavku.

Ne mogu vam dovoljno nahvaliti Alana Wakea 2. Po mojem skromnom mišljenju, ovo je jedan od onih naslova koji se jednostavno moraju zaigrati. Hoćete li to napraviti zbog njegove grafike, atmosfere, umjetničke vrijednosti ili nečeg sasvim desetog u potpunosti je svejedno. Alan Wake 2 možda je i najbolji horor naslov u 2023., a ako se sjetite da smo ove godine već imali izvrsne prerade Dead Spacea i Resident Evila 4, jasno vam je da teško mogu dati veću pohvalu. Samo možda ne bi bilo loše pričekati dodatnu korekturu štiva kroz još koju zakrpu, čisto da vam tehničke mušice ne stanu na put nezaboravnom iskustvu.