Layers of Fear (2023) svojevrsna je prerada istoimene igre iz 2016. te njegovog nastavka iz 2019. godine. Razvojni studio Blobber Team udružio je snage s Anshar Studiosom kako bi dostavili nadograđeni i strašniji svijet psihodeličnog ludila. U teoriji, mnogo je tu noviteta; od dorađenije priče i inovacija u gameplay formuli, do bolje grafike i posve novih likova. Nažalost, u praksi je dojam slabiji, toliko da sam imao prave muke pri pisanju recenzije. Umjesto da iskoristi sav svoj potencijal i poput svojih protagonista hrabro zakorači u neistraženo, Layers of Fear kukavički igra na sigurno i ponovno se sapliće na istim problemima. Unatoč tobože brojnim inovacijama, Layers of Fear je više-manje ostao identičan svojim prethodnim izdanjima što je, sasvim ironično, daleko najstrašnija stvar kod čitavog serijala.

Na samom početku pratimo spisateljicu koja je dobila zadatak napisati roman o tragičnom i poznatom slikaru. Kako bi dobila potrebni mir i motivaciju za pisanje, autorica je spletom okolnosti završila na samotnom svjetioniku na jednom otočiću. Krećemo se po malenom svjetioniku, a svaki puta kad autorica sjedne za svoju pisaću mašinu prebacujemo se na slikara iz prve igre, pa kasnije i glumca iz druge.

Na samom početku pratimo spisateljicu koja je dobila zadatak napisati roman o tragičnom i poznatom slikaru.

Premda je lik spisateljice najavljivan kao bitan i značajan za cjelokupnu radnju, zapravo je riječ o prilično sporednoj i kratkoj ulozi čija je jedina funkcija da nekako poveže dvije igre u donekle smislenu cjelinu. Glumcu i slikaru posvećeno je puno više prostora, a više značaja dobila je čak i Slikareva žena u zasebnom DLC sadržaju. Isti taj DLC moguće je završiti za otprilike sat vremena igranja, tako da se ne radi o nekom ogromnom dodatku.

Koji ti je vrag?

Na moje veliko nezadovoljstvo, priča u Layers of Fear (2023) nije vratila naglasak na odnos umjetnosti i ludila. Jedna od rijetkih stvari koje su zbilja fantastično odrađene u originalnim igrama bile su te duboke asocijacije na traume i strahove koje preko umjetnosti čovjeka mogu ogoliti do kosti, pretvarajući ga u čudovište. Iako i ovdje ima toga puno, Layers of Fear produbljuje nadnaravni element u vidu negativca koji stoji iza cijelog uništenja i kaosa. Cijela stvar donekle podsjeća na Goetheovog Fausta i igra se idejom prokletstva umjetnika koji je, u zamjenu za talent, prodao dušu vragu.

Layers of Fear ovom igrom produbljuje nadnaravni element u vidu negativca koji stoji iza cijelog uništenja i kaosa.

Prijašnje igre imale su vrlo jasnu narativnu crtu koju su dodatno gradile brojnim psihodeličnim metaforama. Uvođenje nekakve nove sile u ovoj igri meni je prilično narušilo prvobitnu poruku koju su igre htjele poslati i nepotrebno zakompliciralo stvari. Raslojavanje ludila i naši moralni sudovi o protagonistima i njihovim metodama suočavanja s užasima života zbog toga su prilično umanjeni, jer znamo da postoji neka viša sila koja ih potencijalno tjera na zlo.

Inzistiranje na zlom entitetu kao pokretaču radnje utoliko je gore jer prilično obezvređuje snažan motiv serijala koji predstavljaju psihičke bolesti. Suočeni s ružnom sadašnjosti, bespomoćni pred užasavajućom prošlosti, protagonisti u Layers of Fearu jedini izlaz vide u bijegu od vlastitog razuma. Ovako kako je ispričano, nisam najbolje shvatio koja bi misao vodilja trebala biti: jesu li likovi poludjeli zbog teške prošlosti, posla kojim se bave, utjecaja Nečastivog, svega zajedno ili nečeg sasvim desetog? Gledano u cjelini, priča u Layers of Fear još uvijek je dobra i držat će pozornost igrača, no volio bih da su ovoga puta malo razjasnili stvari i izbjegli suvišno filozofiranje.

Gledano u cjelini, priča u Layers of Fear još uvijek je dobra i držat će pozornost igrača.

Igranje u ulogama slikara i glumca uglavnom se odvija istovjetno originalima. Jedan od najvećih noviteta svakako je uvođenje svjetiljke. Svjetlom naši likovi rješavaju zagonetke, miču prepreke te se brane od neprijatelja. Slikar će svjetiljku koristiti kako bi se zaštitio od iluzije svoje žene i osvjetlao mračne hodnike po kojima baulja. Nešto veća uloga svjetiljke prisutna je kod glumca. Osim što se s njime brani od progona neprijatelja, svjetiljka ima moć oživiti određene lutke razbacane po mnogobrojnim setovima.

Sve je to moglo je biti zanimljivo, da nije odrađeno tako brzopleto i šlampavo. Primjerice, neprijatelji koji vas proganjaju pojavljuju se prerijetko i na vrlo očekivanim mjestima, a ne predstavljaju nikakvu opasnost. Jednostavno su naporni. Zagonetke su vrlo jednostavne i ponovno ne zahtijevaju nikakvu upotrebu moždanih vijuga pa ćete cijelo vrijeme imati dojam kao da jurite kroz igru.

Jedan od najvećih noviteta svakako je uvođenje svjetiljke.

Element oživljavanja lutaka kod glumca popraćen je zanimljivim vizualnim stilom koji imitira vrpce starinskih kamera, no što vam to vrijedi kad je iskorišten za najbanalnije moguće glavolomke. Usprkos svim promjenama, Layers of Fear i dalje se nikako ne može riješiti epiteta “walking simulatora” pa ako ste među onima koji su ovoga puta očekivali znatno aktivniju i napetiju igru, ostat ćete razočarani.

Lijep kao slika

Ono što nikako nije razočaralo jest prezentacija. Layers of Fear izgleda apsolutno prekrasno. Očito je da je jako puno truda otišlo upravo na audiovizualnu prezentaciju, što nije bez svojih rezultata. Podrške za HDR i Ray Tracing, Lumen Illumination sustav koji se brine za realistično osvjetljenje, Niagara efekt za vjerodostojno stvaranje čestica prašine i dima.. Mnogo je tu različitih stvarčica koje su se pobrinule za izvrsnu grafiku, premda sam mišljenja kako je ovo tek početak onoga što se može postići s Unreal Engine 5.

Očito je da je jako puno truda otišlo upravo na audiovizualnu prezentaciju, što nije bez svojih rezultata.

Naravno, sva ta čudesa uzela su svoj danak. Igrao sam verziju za PlayStation 5 i ondje se Layers of Fear na postavkama koje favoriziraju grafiku izvodio u pomalo nestabilnih 30 slika po sekundi. Srećom, većina igre prilično je spora, a predmeti i prizori statični što znači da niži framerate neće uništiti iskustvo igranja.

Kad smo već kod optimizacije, treba napomenuti kako igra ni ovoga puta nije lišena raznih audiovizualnih bugova. Na primjer, zna se dogoditi da interakcija s nekim predmetima zvuči znatno tiše no što je bila namjera, ili da zvuk potpuno izostane. Tehničke aljkavosti znatno su češće kod glumčeve priče, a posebno rastužuje činjenica da su u nekim dijelovima prisutni identični bugovi kao kod izvornika iz 2019. godine.

Činjenica da će se najviše pričati o grafici prilično je razočaravajuća, pogotovo ako uzmemo u obzir kako su i prijašnje igre imale izvrsnu prezentaciju koja se dandanas sasvim dobro drži. S obzirom na to da Layers of Fear ponovno koristi jump scare kao glavni način zastrašivanja, čovjek bi očekivao kako će se potruditi da to izgleda barem pristojno. Krajnji rezultat je zapravo komičan jer niskobudžetne karakondžule iznimno odskaču od fotorealistične prezentacije – demona bi se trebali bojati jer su strašni i moćni, ne zato što podsjećaju na razna video zastrašivanja koja su kružila internetom početkom stoljeća.

Naravno, ima u Layers of Fear i mnogo toga dobroga, no to su u pravilu svi oni elementi koji su bili dobri i u starim verzijama igara. Kroz cijelu igru očita je velika ljubav, kako prema hororu, tako i umjetnosti općenito. Kod Slikara postoji mnoštvo poveznica na mnoge majstore minulih doba poput Caravaggia, Rembrandta i posebice Francisca de Goye. Uz to, čitava premisa njegove priče uvelike se oslanja na Sliku Doriana Graya, roman Oscara Wildea. Jezivi portreti koji se nasumice izmjenjuju i dalje su dovoljno originalan koncept da vas natjeraju na nelagodu, iako ona nikada neće prerasti u punokrvni strah.

Kroz cijelu igru vidljiva je velika ljubav prema hororu, ali i umjetnosti općenito.

Glumac s druge strane piše ljubavno pismo kultnim hororima poput Isijavanja, Sedam i Psiho, a radnja na brodu u nekim trenucima neodoljivo podsjeća na film Ukleti brod. Štoviše, možda će neki od vas i prepoznati kako je glas naratoru u igrama dao Tony Todd, glumac koji je na filmskom platnu utjelovio Candymana.

Izuzev brojnih referenci, u glavnoj priči postoje trenuci u kojima se kroz scenarij provlače duboke poruke o važnosti mentalnog zdravlja, obitelji i prevladavanju strahova, no sve to materijal je prošlih naslova. Jedino što ovdje predstavlja značajnu inovaciju jesu dodatne igrive dionice s novim likovima u vidu spisateljice i slikareve žene, no one su prekratke i ne nose značajan dio fabule.

Ako se nikada niste susreli s Layers of Fear serijalom i niste upoznati s pričom, rekao bih da je ovo izvrsna prilika da to promijenite, poglavito što je prvo druženje s igrom i njenom psihodeličnom radnjom iskustvo koje ostaje u sjećanju.

Prelazak kroz glavnu kampanju trajat će nekakvih 6-8 sati, a uz dodatne DLC sadržaje možete nakupiti koji sat više. Za sve one željne istraživanja i daljnjeg kopanja po anatomiji ludila, svaka sekcija u igri ima nekoliko različitih završetaka, premda se osobno nikako ne vidim u ponovnom prelasku. Moram iskreno reći kako nisam siguran zašto bi Layers of Fear (2023) nabavio netko tko je odigrao ili posjeduje obje igre. Ako ste već toliko zagriženi za ovim svijetom i pošto-poto želite još, pričekajte opaki popust ili dolazak na kakvu pretplatu.