HCL.HR

Recenzija

The Last Oricru

Neka bude volja moja!

Matej Brus

Moram priznati da nisam imao velika očekivanja kad sam po prvi puta pokretao ovu igru. Moja skeptičnost najprije se odnosila na famozno obećanje koje tvrdi kako “vaši postupci imaju posljedice”. Previše su me puta takve najave ostavile u razočaranju jer većina igara to radi na površan način. Unatoč niskim očekivanjima, The Last Oricru ispao je solidan naslov koji itekako ima što za pokazati!

Početna cijena Recenzirana verzija Recenzentski primjerak
40€ PC Ustupio izdavač

Prva stvar koja upada u oči na samom početku igre jest njezina prezentacija, odnosno prikaz grandioznog svijeta u kojem se Last Oricru odvija. Ogromni ostaci razrušenih struktura, vulkan iz kojeg curi lava, masovne zidine grada i ostale znamenitosti ostavljaju dobar prvi dojam i podižu znatiželju kod igrača. Slično vrijedi i za zone po kojima se krećete, no treba naglasiti kako se ovdje ne radi o igri otvorenog svijeta, već o nekoliko zona koje su odvojene učitavanjima.

Među zonama se slobodno može putovati, no nisam vidio svrhu provoditi vrijeme u bilo kojoj osim onoj koja je trenutno aktualna po pitanju priče. Jednostavno nije bilo protivnika niti ičeg drugog zanimljivog za raditi nakon što sam prošao tu zonu. Detalj koji mi se posebno svidio je taj da igra nema nikakvu mapu ili kompas. Sve što igrač ima na raspolaganju su smjernice koje drugi likovi kažu kroz dijalog. Većinom je to bilo dovoljno da bez problema nađem idući cilj, a u slučajevima kada to nije bilo dosta, poticalo me na istraživanje, što je katkad rezultiralo otkrićima koji bi promijenili ostatak igre.

To me dovodi do najboljeg aspekta igre, odnosno razgranatosti priče. Naime, u oba prelaska donosio sam različite odluke koje su me posljedično odvodile na suprotne strane istog mjesta. Primjerice, na početku igre kada sam bio na strani jedne frakcije, dobivao sam naredbe iz dvorca i kula, dok su naredbe druge frakcije stizale iz kanalizacije.

Što sam više igrao to su mogući ishodi postajali sve brojniji. Svakih pola sata imao sam priliku napraviti odabir koji bi mi promijenio nastavak igre tako što sam ogradio neka područja i otvorio druga. Na taj način svaki ponovni prelazak može ponuditi nova mjesta, a možda čak i novi završetak priče, ovisno o izborima koje donesem. Za prvi prelazak igre mi je trebalo oko 15 sati, no ako u obzir uzmemo više mogućih završetaka, broj slobodno možemo udvostručiti.

To sve zvuči bajno, ali ništa od toga ne vrijedi ako priča nije zanimljiva. Glavni lik Silver probudi se bez ikakvog sjećanja, okružen svijetloplavim stvorenjima zvanim Naboru i ogromnim štakorima Ratkinima koji su im sluge. U prvih sat vremena igra dobro postavi pozadinu priče. Svi likovi su prepoznatljivi, a radnja i njezini ulozi igrači su odmah jasni. To je veoma bitno zato što u tih prvih sat vremena igra postavi najmanje tri velika odabira koja će postaviti smjer daljnjeg odvijanja radnje.

Taj smjer se može promijeniti kroz neke druge odluke kasnije u igri, no likovi neće zaboraviti na čijoj je strani Silver bio na samom početku. Dok se rat događa u prvom planu, u pozadini se pak vrti još jedna priča oko koje je Silver malo više angažiran, a tiče se misterioznog svemirskog broda i njegovih suputnika. Obje priče su duboko povezane i donošenjem odluka u jednoj se može utjecati na drugu, a kombinacija toga daje opcije koje rezultiraju u raznim mogućim završetcima.

Rat i biranje strana jesu zanimljivi, no problem nastaje zbog predvidljivog tijeka radnje jer će pobjednička strana uvijek biti ona koju igrač odabere. The Last Oricru nije ni pokušao napraviti neke zanimljive zaplete koji bi zakomplicirali situaciju na pozitivan način već se radi o lako predvidivim i izravnim idejama. Njegova klišeizirana premisa “stara tehnologija je štovana kao religija jer se nitko ne zna koristiti njome” može otići u toliko puno zanimljivih smjerova, no to se nije dogodilo u ovoj igri. Nitko nije zainteresiran u to da glavni lik ima remen koji ga oživljava svaki put kada umre, već samo to hoće li se Silver boriti za njih ili ne. Sve u svemu, priča ima svojih svijetlih strana, no ne bi joj škodili dublji narativni elementi.

Naravno, ne mogu pričati o priči bez da spomenem načine na koji su opisani njeni glavni akteri. Glavni lik koji podosta odstupa od ostatka svijeta sa svojom osobnosti. Ležernost i flegmatično prihvaćanje ozbiljnosti situacije dvije su dominantne osobine Silvera i to se osjeti kroz cijelu igru. Trenutak u kojem se raspravlja budućnost cijele rase baš i nije savršeno vrijeme za šalu ili sarkazam, no to nije zaustavilo Silvera da ubaci dvije ili tri pošalice koje bi drugi likovi samo zanemarili. Iskreno, taj stav mi je na početku smetao, kao i iritantni glas koji su dali Silveru, no kako je vrijeme prolazilo, tako sam i ja počeo prihvaćati Silverov neuobičajen smisao za humor. Tome je svakako pridonijela i činjenica da su Silverove provale ponekad znale biti i duhovite.

Takvih problema nisam imao s drugim likovima. Kao što sam rekao ranije, njihove motivacije i razlozi zašto se ponašaju tako kako se ponašaju su vrlo jasni. Iako bi se to na prvu činila kao dobra stvar, osobno sam malo podijeljen oko toga zato što sam očekivao spletke i nemoralne pokušaje kako bi manipulirali i iskoristili Silvera. Posebice sam takve stvari očekivao od plemstva, no toga nažalost nije bilo, izuzev jedne veoma očite situacije. Svaki lik je učinio točno ono što je rekao, nisam se trebao preispitivati imaju li neke skrivene namjere već sam sve mogao uzimati zdravo za gotovo. Na to se ponovo mogu nadovezati s time kako bi to mogao biti još jedan od razloga zašto je priča toliko predvidljiva.

Uz likove koji su vezani uz priču, tu su još i oni malo manje važni koji daju ovom svijetu dubine i čine ga živim, poput trgovaca koji su prodavali oklope i oružja. Iako se s polovicom ne može razgovarati dalje od onog standardnog “pošto kila” pozdrava, i dalje su dobrodošli dodatak jer čine taj svijet vjerodostojnijim, pogotovo kada vidim da je jedan od trgovaca osoba koju sam spasio u prijašnjoj zoni.

Ako se pitate zašto spominjem trgovce, to je zato što su oklopi i oružja koje prodaju veliki dio igre. Naime, ovisno o tome kako je Silver obučen, toliko će biti snažan. Problem je u tome što su svi oklopi praktički isti. Nebitno nosi li Silver tešku metalnu pancirku ili najobičniju krpu, šteta koja će primat bit će otprilike jednaka. Značajnija razlika u oklopima dolazi tek nakon što se obuće cijeli set – ima nešto i u modnom ukusu! Svaki set donosi posebne bonuse koji značajno variraju, poput veće izdržljivosti ili automatskog vraćanja života.

Razni setovi omogućavaju razne mogućnosti građenja mog lika, ovisno o tome kako sam želio igrati. Od vatrenih kugli do mlataranja ogromnim čekićem, izbor je uvijek bio dovoljno šarolik. Nažalost, što sam dublje bio u igri, to je teže bilo napraviti promjenu s bacanja magije na mahanje mačem. To mogu zahvaliti igrinom sustavu napredovanja.

Naime, ojačavanje lika funkcionira na način da pojačavati mogu snagu, brzinu ili pamet. Ovisno o tome što pojačavam takva oružja mogu koristiti. Tako je recimo korištenje ogromnog malja zahtijevalo puno bodova u  kategoriji snage. Usprkos tome, imao sam priliku isprobati većinu oružja, prvenstveno zato što postoje prsteni koji smanjuju jednu kategoriju, a povećavaju drugu. Oni generalno omogućavaju fleksibilnost u pristupu koji ću imati jer ako mi jedan stil igranja dosadi mogu se lagano prebaciti na drugi. Kako sustav ne bi bio odviše lagan, prsteni imaju limit koji ograničava broj bodova koji mogu prenijeti iz jedne kategorije u drugu. Na taj načini postiže se dobar balans, pogotovo pred kraj igre gdje je potrebno jako puno snage, brzine ili pameti da bi se baratalo nekim end game oružjem.

Naravno, za dobru borbu nisu potrebna samo oružja već i prikladni neprijatelji koje ćemo s njima umlatiti. Oni definitivno pružaju izazov, a pogotovo sam to osjetio na početku dok još nisam naučio njihove načine napada. To je bio dugotrajan proces, ponajprije zbog raznolikosti protivnika. Normalni ratnici, čarobnjaci i teški ogromni protivnici samo su neki od različitih protivnika na koje sam naletio, a svaki od njih je zahtijevao drugačiji pristup. Bliska bitka s protivnicima koji imaju štit najbolje se prolazila s teškim oružjima, dok primjerice čarobnjaci i strijelci ne mogu ništa protiv štita. Kako je igra odmicala, tako je i rasla potreba za različitim pristupima zbog čega dolazi do zadovoljavajuće raznolikosti u borbi.

Način borbe i njene mehanike dosta podsjećaju na souls tip igara. Primjerice, tu su zamah i izmak koji troše ograničenu staminu koja se brzo regenerira, nemogućnost prekida animacija napada, određeni napadi zahtijevaju. Ono što nije isto kao u tim igrama je neobična darežljivost koju The Last Oricru pruža. Netipično za žanr, igra dopušta pogreške i protivnici ne ubijaju u jednom ili dva napada pa sam si mogao dopustiti malo opušteniji pristup gdje nisam trebao pratiti svaki protivnikov potez. No, nije sve tako opušteno i lagano jer bi svako malo naletio na bitke protiv većih i jačih protivnika koje su malo zakomplicirale stvari. Dobar broj radio bi ogromnu količinu štete svakim udarcem, no čak i uz to nisu bili preveliki izazov.

Vrijedi istaknuti kako The Last Oricru ima mogućnost kooperativnog igranja te se može u cijelosti prijeći udvoje. Nažalost, nisam ga imao priliku isprobati, no ne sumnjam da bi iskustvo s igrom nešto poraslo, što je pravilo koje vrijedi za svaki naslov koji podržava igranje u društvu.

Htio bih upozoriti i na tehničke probleme koji sprečavaju The Last Oricru od toga da dobije vrlo visoku ocjenu. Optimizacija za igru je veoma loša, kroz cijelu igru su me pratili frustrirajući fps skokovi i loše učitane teksture. Uz to, umjetna inteligencija protivnika se u nekoliko navrata u potpunosti raspala, što znatno umanjuje užitak igranja. Za primjer ću izdvojiti kako se zadnji boss, koji me u prvih nekoliko navrata normalno ubio, nakon petog ili šestog pokušaja samo smrznuo i pustio da ga udaram do mile volje.

Koliko god da sam uživao u ovoj igri, nešto mi cijelo vrijeme nije bilo kako treba. Možda su to bile manjkave animacije likova dok pričaju, njihov ukočeni način kretanja ili nešto skroz treće, no sveukupni dojam je da igri fali poliranja i da bi joj dobro došlo još par mjeseci razvoja kako bi se ti detalji izgladili.

Sve u svemu, mislim da je The Last Oricru dobra igra u kojoj bi mogao uživati svatko tko je voljan zažmiriti na problem ili dva. Tehnički problemi koje igra zna imati s vremena na vrijeme znaju pokvariti određeni trenutak ili bitku, no čak i uz to sveopći dojam i dalje ostaje pozitivan. Zasluge za to najviše idu razgranatoj priči i donekle zabavnom sustavu borbe. Iako se priča sama po sebi ne ističe previše po svojoj kvaliteti te je u većini slučajeva predvidljiva, to ne mora nužno biti loša stvar. Sustav borbe sliči souls igrama po mehanikama, ali za razliku od njih, puno je milosrdniji jer većina protivnika ne radi previše štete. Nemilosrdni su pak tehnički problemi koji su preveliki da bi se igra mogla uzdići iz nad ostatkom ponude.

The Last Oricru zanimljiv je naslov s razgranatom pričom. Nažalost, tehnički problemi i ukočene animacije umanjuju njegov potencijal.

70 Naša ocjena
  • razgranata priča s mnogo završetaka
  • prekrasan dizajn
  • svestran i zabavan sustav borbe
  • loša optimizacija
  • ukočene animacije
  • problemi s umjetnom inteligencijom

Komentari (6)

  • Lazy

    16.11.2022 - 17:50

    Do sad nisam cuo za igru, zanimljivo izgleda, dobra reca.

  • MD2

    16.11.2022 - 23:10

    Izgleda interesantno.

  • Darcoolio

    17.11.2022 - 09:32

    Odigrao je. Činjenica da ima tehničkih problema, ali nije bilo toliko dramatično, ne za moje pojmove.
    Ali generalno mi je igra sjajno legla.

  • Bocwana

    17.11.2022 - 20:30

    Ovdje u textu je bilo važno za napomenuti da igra dosta podsjeća na God of War. 😀

  • Tsushido

    18.11.2022 - 09:25

    Zanimljiva igra ali loše optimizovana

  • Mrky

    19.11.2022 - 05:04

    Odlično strukturirana recenzija za igru, za koju moram priznat da inače ne bih čuo. Igra mi daje dojam kao dobra zabava za ono što nudi, ali isto tako mi se čini kao igra koja bi kratko držala moju pozornost radi manjka inovativnosti.

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?