Razmišljajući o tome kako najbolje pristupiti recenziji Ubisoftovog Avatara, sjetio sam se poznatog citata Marka Twaina koji je, parafraziram, izjavio kako u okršaju pasa nikad ne pobjeđuje krupniji, već uvijek onaj odvažniji.

Ako se nešto ne može poreći Ubisoftovim naslovima, onda je to impresivna veličina. Svijet u kojem se odvija Avatar: Frontiers of Pandora zaista je golem, a njegova mapa kvadraturom je otprilike jednaka onoj iz posljednjeg Far Cryja. Naravno, grandiozni prostor i ovoga je puta popunjen čitavom lepezom aktivnosti, neprijatelja i baza koje, u teoriji, nude igraču desetine sati šarolikog sadržaja.

Upijajući atmosferu i ljepote šarene Pandore, za koje mirne duše mogu reći kako nikoga neće ostaviti ravnodušnim, osjećao sam kako u meni buja lagani, gotovo očinski gnjev. Lagao bih kada bi rekao da nisam uživao u Avataru, no ne jednom sam se, uvidjevši koliko je malo nedostajalo da ovo preraste u pravi dragulj, uhvatio kako se pitam u kojem točno trenutku je gigant poput Ubisofta ostao bez muda?

Avatar: Frontiers of Pandora nikako nije loša igra, a najveći dio njegovih problema proizlazi iz starih Ubisoftovih boljki i opsesivnog ustrajanja u tome da u svakom svojem naslovu inovacije pružaju na kapaljku. Praktički otkako je najavljen, Frontiers of Pandora u očima gaming zajednice jednoglasno je posprdno preimenovan u Far Cry: Pandora, a nezavidnu situaciju dodatno je opteretio neobičan datum izlaska.

Podsjetimo, Put vode, posljednji film iz svijeta Avatara u kinima se prikazivao prije točno godinu dana, a s obzirom da ćemo idući Cameronov naslov gledati najranije krajem 2024., Frontiers of Pandora sam je na svojim plavičastim plećima morao stvoriti te istovremeno opravdati očekivanja igrača. Premda smatram kako je prilično ružno Avatara nazvati pukim Far Cry klonom, ne mogu poreći da Frontiers of Pandora u mnogočemu prepisuje svoju zadaću. Ipak, jedinstvena mitologija Navija i njihov čudesni svijet izdvajaju ovu igru od prosjeka, ali i služe kao bolan podsjetnik na to koliko je konačni proizvod mogao biti bolji.

Lijepa kao slika

Bez ikakve sumnje, najveća posebnost u Frontiers of Pandori upravo je sam planet. Pandora je apsolutno predivna, a osim što je pravi slatkiš za oči, ništa manje impresivna nije ni po pitanju zvuka. Ovo je jedna od rijetkih igara ovoga tipa u kojima sam više bio zadivljen florom nego li faunom, a dio razloga leži i u odličnim zvukovima raznolikog raslinja s kojim igrač neprestano dolazi u kontakt. Dizajn biljaka i životinja prekopiran je direktno iz Cameronovih nacrta pa ne čudi što odišu čistom maštom, a kada to spojite s brdom neobičnih zvukova potpuno nepoznatih vrsta svuda oko vas, dobit ćete nevjerojatno snažan početni osjećaj uranjanja u svijet Avatara.

Iako raznovrsna i zaista predivna, životinjska strana ekosustava nema ni približnu dubinu poput jednog Red Dead Redemptiona 2, ali zato biljke naprosto cvjetaju! Primjerice, postoje vrste koje se povećavaju i smanjuju u odnosu na vašu blizinu, ispuštaju otrov, iskre ili sjemenje ako su ugrožene, neke cvjetaju samo po noći ili kišnim uvjetima, druge vam omogućuju da po njima skačete kao po trampolinu, treće vam magičnim dodirom mogu trajno povećati zdravlje… Ne bavim se hortikulturom, ali mislim da posao vrtlara na Pandori ne bi bio nimalo lagan zadatak!

Životinjska strana ekosustava nema ni približnu dubinu poput jednog Red Dead Redemptiona 2, ali zato biljke naprosto cvjetaju!

Interakcija s biljkama i životinjama igra važnu ulogu u gameplayu jer sakupljanjem plodova i lovom izrađujete opremu i kuhate hranu koja vam privremeno poboljšava statistike. Naravno, priroda je za Navije sve, a na gameplayu se to vidi “tek” u kratkim molitvama izrečenim nad svakom ubijenom životinjom i mini igrom ubiranja plodova u kojoj morate pronaći pravi kut koji vam omogućuje branje ploda bez da ozlijedite biljku. Ako vam ne zvuči previše duboko, potpuno ste u pravu, a ovo je i klasičan primjer Ubisoftovog ubacivanja novih elemenata s kojima zapravo uopće ne mijenjaju svoju ustaljenu formulu.

Krećući se po Pandori, igrači će naići na tri glavna bioma, od kojih svaki pripada jednom klanu s kojim se družite kroz igru. Bilo da se krećete gustom prašumom, maglovitom šumom ili nepreglednim ravnicama, svaki djelić planeta je unikatan i pruža drugačiju sliku. S obzirom da dobar dio igre provodite leteći na svom ikranu, ne treba ni čuditi da je Ubisoft posebnu pažnju poklonio i nebeskim kulisama, što je ujedno i najljepši način da iskusite svu čaroliju zemlje na kojoj se nalazite. Jedina mana zbilja prekrasne audiovizualne prezentacije je voda. Ako je plitka ili je vidite na daljinu, djeluje solidno, no jednom kada joj se približite i zaronite, brzo ćete shvatiti da ovo definitivno nije put vode.

Bilo da se krećete gustom prašumom, maglovitom šumom ili nepreglednim ravnicama, svaki djelić planeta je unikatan i pruža drugačiju sliku.

Po prostoru se snalazite primarno uz pomoć svojih Navi osjetila. Pritiskom tipke ulazite u poseban vid kojim možete preciznije odrediti u kojem smjeru trebate dalje ići, pronaći skrivene tragove prilikom istraživanja ili detektirati slabe točke protivnika i divljači. Navi osjetila posebno su korisna pri takozvanom istraživačkom načinu igranja jer tada nemate klasičan sustav oznake lokacije idućeg zadatka već samo blagi tekstualni opis u kojemu se opisuje krajolik u kojem se nalazi – pa se ti u prašumi sastani s nekim tko pored rječice sjedi ispod nakrivljene vanzemaljske breskve!

Živjela navilucija

Gameplay formula bit će prilično poznata svim ljubiteljima Far Cry naslova, s time da ju Frontiers of Pandora pokušava inovirati, a to, vjerovali ili ne, nije uvijek najbolja odluka. Za razliku od spomenutog serijala u kojem ste apsolutni bog među ljudima, u Frontiers of Pandora igrač je češće lovina nego li lovac, što pristaje uz tematiku. Bez obzira na svoju snagu, okretnost i brzinu, Naviji su miroljubivi lovci koji nisu navikli ratovati, a njihova domorodačka tehnologija nikako ne može parirati ljudskom vojnom naoružanju. Borba prsa o prsa može biti legitimna taktika ako nabildate statistike vašeg plavkana ili plavojke, ali u tom slučaju znatno ćete si otežati život jer su brojčano nadmoćni protivnici u stanju otopiti vaše zdravlje u nekoliko trenutaka, posebice kada uđu u svoja kultna robotska odijela naoružana strojnicama ili bacačem plamena.

U Frontiers of Pandora igrač je češće lovina nego li lovac, što pristaje uz tematiku.

Umjesto da urlate poput vanzemaljskog Tarzana i drvenim kopljem udarate o metal, igra vas na razne načine potiče da izbjegavate frontalne sukobe i iskoristite svoje lovačke vještine kako bi podle male ljude rješavali potiho i bez previše buke. Većina misija ići će po prokušanom principu u kojem ćete morati ući u kakvo čuvano postrojenje i tamo nešto deaktivirati, uništiti ili sabotirati. Ovdje do izražaja dolaze i atletske mogućnosti vašeg Navija pa očekujte da ćete puno vremena provesti skakućući, uklizavajući i najposlije viseći po raznim cijevima, otvorima za ventilaciju i slično, vrebajući na naivne neprijatelje. Unatoč tome što igra znatno više preferira šuljanje, Frontiers of Pandora ukinuo je neke stožerne gameplay elemente koji, po mom mišljenju, bespotrebno usporavaju i unazađuju napredak.

Primjerice, ne postoji nikakav oblik dozivanja i/ili stvaranja kakve namjerne buke kako bi odvukli vojnika s njegovog položaja. Osim toga, čini se da su Navijima ljudi toliko odvratni da pod svaku cijenu pokušavaju izbjeći fizički kontakt s njima. Izuzev običnih udaraca šakom i letećim koljenom te posebne sposobnosti izbacivanja pilota iz robotskih kokpita, Frontiers of Pandora nema baš ništa po pitanju borbe na blizinu. Lista izbačenih elemenata je poduža, no spomenut ću još i nemogućnost upotrebe osebujne Pandorine faune na podle zgubidane: volio bi vidjeti tog vojnika koji neće pobjeći pred šesterookim svemirskim tigrom.

Izuzev običnih udaraca šakom i letećim koljenom te posebne sposobnosti izbacivanja pilota iz robotskih kokpita, Frontiers of Pandora nema baš ništa po pitanju borbe na blizinu.

Dijelovi sa šuljanjem često znaju biti i nepravedno teški, prije svega zbog nepoštene umjetne inteligencije protivnika koji su čas slijepi poput šišmiša, dok u drugoj sekundi mogu opaziti vašu siluetu i sa drugog kraja hangara. Ove teške dionice možda bi i imale smisla zbog visine vašeg lika, kada bi bile stalne i namjerne. No, i dalje se istovremeno događaju urnebesne situaciju u kojima se s dušmaninom gledate oči u oči na svega nekoliko metara udaljenosti i ne mogu vas točno raspoznati. U njihovu obranu, svakome se može desiti da žarko plavog vanzemaljca od tri metra zamijeni s naletom vjetra!

Kako bi nadoknadio izgubljenu prednost, naš/a Navi morat će koristiti prednosti svog specifičnog odgoja koji igraču omogućava korištenje domorodačkog te ljudskog naoružanja. Od domorodačkog oružja na raspolaganju imate nekoliko vrsta lukova, bacač koplja i praćku s kojom izbacujete eksploziv. Za dodatno krvoproliće možete koristiti strojnicu, sačmaricu te raketni bacač. Jedna od glavnih inovacija je upotreba ručnog stroja za hakiranje s kojim možete privremeno onesposobiti robotska odijela i protivničku protuzračnu obranu i automatske strojnice.

Od domorodačkog oružja na raspolaganju imate nekoliko vrsta lukova, bacač koplja i praćku s kojom izbacujete eksploziv.

Osjećaj napucavanja, iako u potpunosti bez krvi, vrlo je sočan i, poput ostatka igre, popraćen izvrsnim zvukovima. Ekipa iz razvojnog studija Massive Entertainment govorila je kako želi dočarati osjećaj čiste snage Navija pri vitlanju lukom i strijelom, a upravo se tako može i opisati iskustvo pucanja iz većih lukova. Neke igrače razveselit će informacija o tome da Frontiers of Pandora podržava igranje s prijateljem putem co-op opcije u glavnom izborniku. S obzirom da se sav zajednički napredak jednako prenosi kod oba igrača te da Frontiers of Pandora podržava crossplay, dobro je imati na umu činjenicu da sirote ljude uvijek možete tamaniti i u društvu.

Osim što je prijevozno sredstvo, vaš ikran također može poslužiti i kao borbena mašina s kojom možete lakoćom uništavati dosadna smetala u zraku. Na sreću, ukoliko igrač poželi, može izbjeći većinu zračne borbe i neometano krstariti zrakom pa eto, plus za sve one kojima smeta neprestano nepotrebno ometanje. Osim letenja tu je i jahanje, no iskreno ću vam reći da sam jahao jedan jedini put, za vrijeme uvodne misije gdje sam morao naučiti kako. Pritom se ne radi o tome da je jahanje izvedeno loše, dapače, ali iz nekog bizarnog razloga, dolazi nekoliko sati nakon što naučite letjeti pa cijela stvar gubi smisao.

 Posljednji Navikanac

Struktura misija, sporednih i glavnih, u najmanju je ruku jednolična i prožvakana, da ne kažem dosadna. Ogromna i prelijepa mapa puna je aktivnosti, no one se svode na svega nekoliko sličnih tipova zadataka; oslobodi životinje iz kaveza, prati nečije tragove, okreni prekidač u nekom postrojenju, uništi kakvu vojnu bazu, pođi od toče A do točke B i natrag… Kratko i jasno, slika i prilika modernog Ubisofta koji još uvijek nije naučio da kvantiteta nikada neće biti sinonim za kvalitetu.

Premda najvjerojatnije nećete uživati u sporednim zadacima, ipak ih se preporučuje raditi jer krivudanjem po svakojakim šumama i tvornicama nailazite na prijeko potrebne resurse s kojima nadograđujete ili kupujete bolju opremu i jača oružja. Moć vašeg lika prikazana je brojčano, a ona je zbroj dijelova vaše oblekice i ukupnih statistika vašeg naoružanja. Naravno, u igri postoji i sustav vještina, koje možete otključavati klasičnim napredovanjem ili pronalaženjem mističnih skrivenih cvjetova koji vam omogućuju da uronite u uspomene svoje pravi Navi prirode. Na raspolaganju imate nekoliko standardnih grana pa svaki igrač može birati želi li se fokusirati na borbu, lov i šuljanje ili stručnost u izradi opreme i tome slično.

Moć vašeg lika prikazana je brojčano, a ona je zbroj dijelova vaše oblekice i ukupnih statistika vašeg naoružanja.

Protivno popularnom mišljenju, odgovorno tvrdim kako filmovi Jamesa Camerona imaju sasvim dobru priču. Radnja u Avataru spada u klasične naratološki jednostavne radnje s vrlo jasnom i nedvosmislenom porukom, što je daleko od kritike jer ne mora svaka radnja biti zamršena poput kakvog filozofskog romana. Poruke koje Avatar prenosi univerzalne su i govore o nekim vječnim temama: od pitanja odnosa čovjeka i prirode preko oholosti i otuđenja koje donosi napredak sve do ekološke svijesti i razmatranja duhovnosti životinja.

S druge strane, ono što Avataru na filmskom platnu kronično nedostaje jest iole razrađena karakterizacija likova i scenarij. Istina, storytelling iliti način na koji film komunicira s gledateljem snažno se oslanja na vizualnu komunikaciju te samim time opada naglasak sa dijaloga i likova te upravo zbog toga ljudi iz filmova najviše pamte samu Pandoru i ljupke Navije. Ako mi ne vjerujete, učinite mi uslugu i probajte se sjetiti kako se zove glavni negativac iz obaju filmova – bez interneta molio bih!

Sve je ovo važno jer isti model fabule i njenog razmatanja pronalazimo i u Frontiers of Pandora. Ovdje bih kratko spomenuo kako se priča odvija paralelno s Cameronovim filmovima, samo na potpuno drugom dijelu planeta pa je praktički riječ o zasebnoj avanturi. Vi ste mladi/a Navi koju ljudi otmu iz Pandore i smjeste u svoje RDA ustanove kako bi od vas napravili diplomate, špijune ili vojnike koji bi pomogli u zauzimanju Pandore. Mogao bih vam ja svašta dalje pričati, no ne bi tu bilo neke koristi jer čitava kampanja može se svesti na modernu i atraktivnu verziju kauboja i Indijanaca u svemiru.

Glavni negativac je zli kapitalist koji želi pretumbati Pandoru kako bi iz nje mogao izvlačiti minerale, a njegova pomoćnica je negativka broj dva, vojni sadist koji Navije gleda kao nižu vrstu i na Pandoru je primarno došla istrijebiti sve što hoda, leti i gmiže. Naravno, na svom putovanju steći ćete i brojne saveznike, ali njihove ličnosti svedene su uvijek na jednu jedinu osobinu i tek što sam odigrao igru, već sam ih polovicu zaboravio.

Ovo nikako ne znači da je priča kompletni kaos. Kao što smo već naglasili, glavni likovi i nositelji radnje su odnosi Navija prema prirodi i planet Pandora, sve ostalo sporedno je i služi tek za popunjavanje nužnih rupa. Baš poput filma, i ovdje se od vas traži da ne razmišljate toliko o samim likovima već da se fokusirate na njihov odnos prema prirodi, kulturi koju njeguju i načine na koji gledaju na svijet oko sebe.

Baš kao i u Avatar filmovima, i ovdje se od vas traži da ne razmišljate toliko o samim likovima već da se fokusirate na njihov odnos prema prirodi i kulturi.

Kad smo već kod promatranja stvari oko nas, ne treba čuditi da je Avatar stigao s pristojnim brojem bugova, što je maltene pa zaštitni znak Far Cry  Ubisoftovih igara po izlasku. Za vrijeme 20-ak sati koliko sam se družio s Navijima, naišao sam na brojne manje anomalije poput pomahnitalog svjetla koje divlja po krošnjama stabala ili ružnjikavog efekta učitavanja pojedinih tekstura dok letite.

Također se znalo dogoditi da pokoji neprijatelj završi u zidu ili trči na mjestu, a jednom sam i sam zapeo između nekakvih kutija te sam bio prisiljen ponovno učitati poziciju. Sve to s vremenom sigurno će se ispeglati, tim više jer već sada znamo da nam iduće godine stižu dvije plaćene ekspanzije koje će donijeti novu regiju te izazove za naše modre mirotvorce. Možda najvažnije, broj sličica u sekundi više-manje stabilno je varirao između 30 ili 60, ovisno o tome preferirate li šminku ili glađe izvođenje.

Avatar: Frontiers of Pandora nije loš naslov, ali treba biti pošten pa priznati da ukupni dojam o igri mnogo ovisi o tome volite li Ubisoftove naslove i volite li svijet Avatara. Ukoliko je odgovor na oba pitanja potvrdan, nikad mirnije savjesti preporučujem da odmah nabavite Avatar: Frontiers of Pandora. Međutim, ako je barem jedan od ovih odgovora niječan, savjetujem da igru nabavite u sklopu Ubisoftove pretplate ili pričekate neminovni popust koji bi mogao uslijediti već početkom godine.