Nepisano je pravilo da svako razdoblje može postati zlatnim nakon što od njega pređe dovoljno vremena. Devedesete u tom pogledu nisu nikakva iznimka – ponajmanje u žanru pucačina iz prvog lica. Warhammer 40,000: Boltgun je naslov koji sadrži sve prepoznatljive nostalgične elemente – neprestanu akciju, beskonačne valove neprijatelja, arsenal oružja popraćen adekvatnim efektima, brz i precizan sustav kretanja… Istovremeno, iako Boltgun počiva na estetici koja je upečatljivo retro karaktera, svi su spomenuti elementi “ispod haube” dovoljno modernizirani da se igra s tehničke strane u izvedbi ne doima zastarjelom niti u jednom pogledu.

Dok je pričom u teoriji povezan sa Space Marineom iz 2013. godine, Boltgunu je u klasičnoj tradiciji old-school pucačina priča tek izlika da bi se nekako povezale naizgled beskonačne sekvence pucnjave. U slučaju da vas baš zanima – sile Chaosa ponovno su u usponu tako što su se domogle moćnog artefakta pa je na vama da ih u tome osujetite. Tražite li bilo kakvu složeniju naraciju od toga ili neko zanimljivije produbljenje svijeta Warhammera – razočarat ćete se. Ono što ćete nabavkom igre pak dobiti je odlični sustav borbe, istovremeno vrlo jednostavan za shvaćanje i iznimno dinamičan u pogledu mogućnosti koje s vremenom otvara.

U skladu s pucačinama od kojih crpi inspiraciju, Boltgun je od početka do kraja dizajnerski koncipiran na najjednostavniji mogući način. Neovisno o tome nalazite li se u hodnicima industrijskih postrojenja ili pak putujete planinskim predjelima, dočekat će vas linearni nivoi krcati brojnim neprijateljima. Nekakvih posebnih zadataka tu nema, izuzev traženja ključeva kojima ćete po putu otključati vrata odgovarajućih boja.

Posebnih zadataka ovdje nema, izuzev traženja ključeva kojima ćete po putu otključati vrata odgovarajućih boja.

Usprkos posvemašnjoj jednostavnosti u pogledu strukture, mjesta dosadi nema jer Boltgun postepeno vješto povećava izazov, upoznaje igrača s novim oružjima i kombinacijama jačih i slabijih neprijatelja… barem u otprilike prve dvije trećine naslova. Zbog izostanka inovacije on u posljednjoj trećini nažalost gubi zamah. Nedostatku uzbuđenja u finišu pritom kumuje i umjetna inteligencija čije ćete ponašanje dotad vjerojatno dobro naučiti iskorištavati. Ipak, treba reći da slabije posljednje dionice nisu toliko loše da bi pokvarile preostalih šest-sedam sati dobre zabave.

Kao osnovni alat u krčenju horda Chaosa poslužit će vam – kako i sam naslov igre sugerira – boltgun. Odmah je potrebno spomenuti kako njegov dizajn predstavlja jednu od najsvjetlijih točaka ove igre. Dugo vremena se nisam sreo s igrom u kojoj je upotreba osnovnog oružja toliko zabavna na duge staze. Boltgun je oružje koje je dovoljno fleksibilno da bude upotrebljivo u većini situacija te ujedno popraćeno odličnim vizualnim i zvučnim efektima. Za pohvalu je ipak i balans u pogledu ostalog oružja. Većina arsenala skrojena je da briljira barem u nekoj od situacija.

Većina arsenala skrojena je da briljira barem u nekoj od situacija.

Nadalje, dinamici pri pucnjavi pripomažu i različita raštrkana pojačanja (power-upovi) koja vam privremeno osnažuju oružja, omogućuju alternativne opcije paljbe (npr. vatreni metci) ili daju dodatnu količinu streljiva, zdravlja ili oklopa (ovdje nazvanog honour). Što se samog arsenala tiče, prisutne su brojne puške tipične za svijet Warhammera čija će pojava svakako razveseliti fanove: npr. Heavy Bolter, koji ne zahtijeva punjenje metaka, eksplozivni Plasma Gun ili vatreni Meltagun.

Izazovnost je još jedan od elemenata kojima je potrebno uputiti veliku pohvalu. Tako već na normalnoj težini Boltgun od vas traži da budete svjesni okoline i birate odgovarajuća oružja s obzirom na jačinu neprijatelja označenu brojkom na vrhu ekrana. Posebno su pritom zanimljive takozvane purge sekvence u kojima ćete se zateći u zaključanim prostorijama, a od vas će se tražiti da ih počistite od horda neprijatelja prije nego što vam igra dozvoli da nastavite put.

Već na normalnoj težini Boltgun od vas traži da budete svjesni okoline i birate odgovarajuća oružja s obzirom na jačinu neprijatelja

To su ujedno i trenuci u kojima ćete se susresti s nekolicinom bosova i mini-bosova. Iako dizajn spomenutih bosova u pogledu originalnosti varira (nekad su to samo ojačane verzije običnih protivnika, nekad unikatni neprijatelji) – ti susreti u pravilu predstavljaju najizazovnije sekvence koje će testirate sve vaše usvojene vještine. Zanimljiv je dodatak tim trenucima i dinamična glazbena pozadina čiji se intenzitet mijenja ovisno o tome kako dobro igrate, čak i ako ona samom kvalitetom skladbi ne odstupa od standarda.

Unatoč činjenici da je sustav borbe u cjelini iznimno kvalitetan te vam omogućuje da uz malo vježbe gotovo svaki okršaj pretvorite u svojevrsni ples, on nije bez svojih mana. Ozbiljniju kritiku potrebno je uputiti elementu bliske borbe, što je posebno razočaravajuće budući da se temelji na jednom od prepoznatljivih obilježja Warhammera – chainswordu.

Potreba da se posegne za chainswordom nameće se jako rijetko – preciznije, nikada.

Usred silnog dostupnog oružja, potreba da se posegne za chainswordom nameće se jako rijetko – preciznije, nikada. Tome je tako jer za razliku od Dooma Eternala, u kojem je korištenje sječiva predstavljalo glavni način dobivanja dodatnog zdravlja i streljiva, chainsword u Boltgunu u principu služi isključivo završavanju oslabjelih neprijatelja. Osim što je taj potez nepraktičan jer druga oružja u tom pogledu rade jednako dobar posao, borba prsa u prsa predstavlja i nepotreban rizik s obzirom na broj neprijatelja koji vas mogu okružiti u sekundi. Šteta, jer je sam masakr neprijatelja hladnim oružjem vizualno itekako upečatljiv.

Značajni problem naslova jest izostanak izostanak varijacije u pogledu dizajna levela. Dok svako od tri poglavlja vodi na tematski različito i upečatljivo mjesto, dinamika je unutar pojedinačnih poglavlja prilično slaba.

Primjerice, prvo poglavlje se tako velikim dijelom sastoji od manje-više identičnih gotičkih katedrala i interijera. Ne samo što takva statičnost u dizajnu okoline brzo dosadi, nego je problem i praktične prirode. Tako se u Boltgunu počesto prelako izgubiti – pogotovo kad se uzme u obzir da većina nivoa nije sasvim linearna nego je dizajnirana i s idejom vraćanja i otključavanja prethodno zaključanih vrata ključevima odgovarajuće boje.

Što se grafičkog izgleda tiče, Boltgun je u tom pogledu vjeran pucačinama devedesetih pa koristi 2D modele i teksture niske rezolucije. Mogućnost određene estetske modernizacije postoji u obliku izbornika u kojemu je moguće namjestiti razinu zrnatosti i paletu boja. Iako to neće pretvoriti naslov u ništa istinski moderno, može malčice povećati vidljivost. Treba spomenuti da se unutar istog izbornika nalazi i opcija uključivanja neranjivosti, ako vam zatreba.

Iako sam recenziju započeo spominjanjem ideje nostalgije, moram priznati kako je moje iskustvo s naslovima iz kojih Boltgun crpi inspiraciju relativno ograničeno. U vrijeme kad su pucačine poput Quakea harale tržištem, ja sam još bio u pelenama. Stoga, kad kažem da je Boltgun vrlo kvalitetan naslov koji svakako vrijedi odigrati ako imalo volite kaotične i brze pucačine – imajte na umu da mi iza toga ne stoje nikakve ružičaste naočale.