U relativno pustom prvom mjesecu odlučio sam se uhvatit u koštac s igrom koja je meni, ali i mnogima od vas vjerojatno promakla. Prošlogodišnji The Last Faith službeno slovi za akcijsku avanturu, ali ju je zapravo najbolje opisati kao 2D metroidvaniu sa soulslike elementima. Premda kao takva ne donosi ništa pretjerano novo, ako vam Castlevania: Sypmhony of the Night + Blasphemous + Bloodborne zvuči kao dobra kombinacija, The Last Faith počešat će vas točno tamo gdje treba.

Podnaslov je neuhvatljiva zraka svjetlosti

Priča The Last Faitha počinje relativno jednostavno. Sve se odvija u svijetu imena Illygarth čije je oronulo i depresivno stanje rezultat borbe dvaju suprotstavljenih božanstava. Naš glavni junak Eryk je zahvaćen tajanstvenom kletvom /bolešću koje ga prisiljava na hrabru odiseju u potrazi za lijekom, suočavajući ga s brojnim izazovima koje nemilosrdni svijet pruža.

Nakon toga, sve je otprilike kao podnaslov ovog poglavlja – do bola kriptično, nebulozno i često zbunjujuće. Ne mogu povući usporedbu niti s Souls igrama jer čak i tamo bogati lore donekle dopušta da većinu toga shvatite ako zbrojite dva i dva. Ovdje igra nemilosrdno pred vas baca kriptične komade teksta koji nemaju veze s narativom, koncepte koje nikada do kraja ne objasni i likove koje je teško logično smjestiti u kontekst igre.

The Last Faith standardnu kriptičnost soulslike naslova nosi na novu razinu.

Čak i da vas nakon desetak sati potpuno ne izmori ovakva narativna dinamika, kraj igre neće vas učiniti ništa pametnijim s mnoštvom otvorenih pitanja i nejasnoća o ključnim aspektima igrinog svijeta. Za puni prelazak potrebno je oko dvadeset sati, a igra čak nudi nekoliko različitih završetaka. Nažalost, nigdje vas ne upozori da ste došli do točke bez povratka pa je za rješavanje određenih zadataka ili dobivanje alternativnog završetka potrebno započeti igru ispočetka.

U suštini, priča ovdje služi više kako bi doprinijela izvrsnoj atmosferi igre i donekle povezala teme religije i kozmičkog horora u kohezivan gotički svijet koji je zapravo prava zvijezda priče. On je ovdje poprilično velik te je sačinjen od raznih gotičkih dvoraca, katedrala i vila uz neizostavne depresivne šume i močvare prisutne u svakoj drugoj soulslike igri. Samim time, igra ima taj neki šarm gdje vas njena atmosfera potpuno proguta i gdje se uvijek pitate što se novo i uzbudljivo krije iza ugla.

(Super Metroid – Super)+(Castlevania – Castle)

The Last Faith je punokrvna metroidvania igra, što podrazumijeva nelinearno istraživanje svijeta i pristup brojnim područjima tek nakon što steknete odgovarajuće alate ili sposobnosti. Obično će to biti neka za dlaku previsoka platforma, preširoka provalija ili možda nepobjedivi boss protivnik, što vam je savjet da istražite neku alternativnu rutu.

Istraživanje je generalno jedan od stupova temeljaca The Last Faitha. Svijet je poprilično velik i podijeljen u nekoliko različitih bioma koje su međusobno logički povezane u jednu smislenu cjelinu. Igra odlično prodaje onaj osjećaj nesigurnosti koji proizlazi iz mnoštva dostupnih ruta, a i prepuna je teško dostupnih, skrivenih puteva. Gotovo nikada niste sigurni jeste li otišli u pravom smjeru i leži li iza vrata koja ste zanemarili čitav novi komad svijeta ili prilika za napredovanje.

Igrin svijet je odlično realiziran i potiče osjećaj znatiželje koja poziva na istraživanje.

Srećom, ovo nikad ne dovodi do osjećaja potpune izgubljenosti, a igra aktivno nagrađuje igrača za istraživanje. I naizgled nebitne rute ili pak onekoje završavaju slijepom ulicom obično kriju nešto korisno i u konačnici isplativo. Pomaže i što je mapa vrlo pregledna, omogućava da si postavite markere, a i checkpointi između kojih se moguće teleportirati su velikodušno postavljeni na značajnim lokacijama.

Igra generalno ima vrlo sport početak i tek se nakon 3-4 sata donekle otvori u smislu dostupnih mehanika kretanja i borbe. Eryk je u startu bolno spor protagonist koji poznaje samo slabašni skok i dash za izbjegavanje napada, ali kasnije dobije kojekakve mogućnosti korištenja kuke, duplog skoka, zračnog dasha i slično. Ne postane to nikad brzo kao Dead Cells ili Hollow Knight, ali za igru koja emulira souls naslove kretanje u konačnici postane sasvim zadovoljavajuće.

Igra ima relativno spor početak, ali stvari donekle polete kada otključate nekoliko nadogradnji.

No, nije u tom pogledu igra bez svojih problema i rekao bih kako je nedostatak fluidnosti animacija veći problem nego relativna sporost glavnog lika. Povremeno se zna dogoditi da igra uopće ne registrira Erykove ili protivničke napade, kao ni radnje poput odbijanja napada ili hvatanja rubova platformi, a može se desiti da kasni ili uopće ne registrira kontrole. Iako se događa rijetko, može izazvati frustracije kada se dogodi u ključnim trenucima i u globalu ostavlja dojam slabije ispoliranosti nego neke druge metroidvania igre poput relativno sličnog Blasphemousa.

Srećom, većinu vremena borba je uistinu zabavna, naročito kada igra konačno “prodiše”. Na početku odabirete klasu koja nema neki dugoročan značaj osim što definira početno oružje i distribuciju statistika. Tijekom igre je moguće sakupiti mnoštvo različitih oružja kao što su razni mačevi, sjekire, srpovi, koplja i slično od kojih svako ima svoje karakteristike, posebne napade i sustav rariteta. Na raspolaganju imate i pristup razornim magijama i sposobnostima kao što su pariranje i deflektiranje napada, a čak i kul transformaciju nalik Devil Triggeru iz Devil May Crya.

Poprilično raznolik arsenal naoružanja i magija čini borbu vrlo zabavnom.

Ono što mogu reći je kako igra ima odlične animacije borbe, a dobro koristi zvuk i vizuale da dočara osjećaj svakog udarca što u konačnici sustav čini super zadovoljavajućim. The Last Faith nije pretjerano teška soulslike igra, ali ne očekujte ju preći na autopilotu. Protivnici su brojni i vrlo raznovrsni, a od nekih je dovoljno primiti 3-4 udarca i vraćate se na checkpoint. Većina boss protivnika je vizualno poprilično impresivna, ali će vas tek rijetki namučiti s obzirom da raspolažu jednostavnim i predvidljivim obrascima napada koje je vrlo lako izbjeći.

I osjećaj progresije je poprilično zadovoljavajući pa Eryk do kraja igre postane neka sasvim druga zvjerka u odnosu na njen početak. Funkcionira slično kao u souls igrama gdje svaki neprijatelj baca resurs koji u slučaju smrti morate ponovno pokupiti na lokaciji na kojoj ste pali. S njim je moguće kupovati predmete ili se nadograditi u nekoliko različitih atributa, a sve to radite u malenom području koje se tijekom igre popunjava s raznim NPC likovima.

Sustav liječenja stvara potrebu za grindom i umjetno produžuje vrijeme trajanja igre.

Da ne bude sve pozitivno, sustav liječenja sličan je viđenom u Bloodborneu u smislu da se predmeti za liječenje ne obnavljaju kada posjetite checkpoint. Umjesto toga, predmete je moguće kupiti kod određenih NPC likova, pronaći u okolišu ili zaraditi od palih neprijatelja koji ih bacaju vrlo rijetko. Predmete je moguće pohraniti ako ih skupite više od Erykovog kapaciteta, no kada se i te zalihe isprazne, svaki poraz je hladan tuš koji vas tjera da prije ponovnog pokušaja 10 minuta tamanite neprijatelje ili se vraćate u centralno područje da obnovite zalihe.

Kamen spoticanja mogu biti i kontrole, pogotovo ako igrate na kontroleru gdje su neke odluke poprilično bizarne. Primjerice, primarni napad je mapiran na jednu od prednjih tipki, a sekundarni na jedan od triggera, dok za izvođenje pariranja morate pritisnuti dvije tipke. Najgore je, međutim, što igra na kontroleru uopće ne dozvoljava prilagodbu što koja tipka radi, a ima i neke tipke poput L1/R1 koje zjape prazne i ne koriste se za apsolutno ništa.

Tmurna, pikselizirana grafika i glazba stvaraju efektnu, iznimno atmosferičnu kombinaciju.

Vizualno igra predstavlja prekrasnu dozu nostalgije u relativno modernom ruhu. Sve od likova preko protivnika do građevina i pozadina izgleda zaista odlično i vidi se da je znatan napor uložen u realizaciju developerove mračne vizije. Unatoč tome što se radi o retro / pikseliziranom grafičkom stilu, igra odiše šarmom, osobnošću i atmosferom kakvom se ne bi posramile ni skuplje souls igre. Iako relativno jednostavna, glazba je efektivno iskorištena da dodatno naglasi osjećaje jeze i tuge kada je potrebno i time značajno doprinosi atmosferi ovog vrlo zanimljivog svijeta.

Castleborneus

Ako niste shvatili, Last Faith predstavlja jedan veliki amalgam popularnih metroidvania i soulslike naslova. Na momente imam osjećaj kako igra posrće pred težinom svojih ambicija, pri čemu većina problema proizlazi iz nespojivosti i količine elemenata koje pokušava replicirati od glavnih uzora.

No, mogu reći kako prave snage igre definitivno leže u segmentu borbe i progresije, kao i impresivne atmosfere u sklopu odlično realiziranog svijeta. Sigurno da ima svojih problema i ne donosi ništa pretjerano inovativno, ali činjenica da za 27 eura praktički dobivate 2D Bloodborne spinoff ili duhovnog nasljednika Symphony of the Nighta ipak je za preporuku – naročito ako ste ljubitelj žanra.