Kad sam počeo s igranjem My Time at Sandrocka, još smo bili na ljetnom računanju vremena. Igrao sam, igrao, još malo igrao, a igri se nikako nije nazirao kraj. Imala je onaj utješni ritam kuća-poso, kuća-poso, ali u jednom trenutku morao sam prekinuti i reći dosta – inače recenziju ne bih napisao ove godine.

My Time at Sandrock je onaj tip igre u kojoj ostvarujete svoj život unutar jednog mjesta i njegove zajednice. Kroz sve je isprepletena priča o odbjeglom razbojniku pa povremeno ima i akcije. Svaki dan se nešto događa, roditelji vam pišu pisma, pred nosom vam trčkara zgodna kolegica Mi An, a u dubinama leže tragovi i ruševine starog svijeta, nestalog nakon apokalipse.

Možda zvuči dinamično i zanimljivo, što u suštini i jest, kad se prepustite činjenici da je sve u Sandrocku vrlo… umjetno i nabacano? Od starta imate dojam da se likovi u ovom svijetu ne susreću s pravim životnim dramama, ali vas neki nastoje uvjeriti da je tako. Trudio sam se dati im šansu, ali na kraju su mi bili totalno nezanimljivi. Tek je misterij razbojnika Logana imao nekakav učinak kod mene. Karakterno mi likovi ostavljaju dojam kao da su ih pisali za domaće sitcom serije Nove TV.

Karakterno mi likovi ostavljaju dojam kao da su ih pisali za domaće sitcom serije.

Možda zvučim prestrogo za jednu igru crtić estetike, no stvarno sam imao dojam da tu ima više kvantitete nego kvalitete. Čujem da igra traje oko stotinu sati i za takvu količinu podarenog vremena ipak želim likove s kojima će mi biti drago komunicirati. U Sandrocku me ta komunikacija samo smarala ispraznim rečenicama i dosadnom naracijom.

Evo za primjer jedna situacija. Dogovori se društvo da izađe van i da sudjeluje u raznim igrama, a jedna osoba je party breaker te ismijava odabir zabave. Na kraju se ispostavi da je nepotrebno gunđala jer joj je to zapravo zabavno i hvala nama što smo joj pomogli da to shvati. Ma nema na čemu! Eto, na takvoj su vam razini dramske situacije u ovoj igri.

Za razliku od prethodnog grada Portije, pustinjski Sandrock ima svoje specifičnosti pa donosi “zelenu” notu: promovira štedljivost te brigu o vodi, a i drveće unutar grada ima zaštićen status. Umjesto motornih vozila koriste se životinje (deve, konji, itd.), što je posljedica snažnog utjecaja religijske zajednice Sandrocka koja se protivi korištenju tehnologije. Sve u svemu, grad ima svoj imidž i dizajniran je tako da bude pamtljiv kao mjesto, više nego njegovi žitelji.

Grad ima svoj imidž i dizajniran je tako da bude pamtljiv kao mjesto.

Gameplay se kao i u prošloj igri svodi na graditeljske zadatke. Vi ste novi graditelj koji nasljeđuje posao i uzimate tzv. komisije kako biste renovirali sam grad i unaprijedili njegovu infrastrukturu. Svakog dana možete si s oglasne ploče uzeti po jedan zadatak, a onda kreće rintanje. Nađi X resurs koji ćeš obraditi u Y stvar i postaviti u Z objekt. Trebaju ti nacrti, alati, stolovi, voda, novac… I da, treba sve to rintanje izdržati i svakog dana poći na počinak na vrijeme, da sutra u ranu zoru možeš krenuti ispočetka.

Petlja je to koja dobro funkcionira, prvenstveno jer Sandrock ima ogromnu količinu stvari kojima vas zaokupi. Gomila različitih resursa, hrpa prerađenih stvari, masu spajanja jednog s drugim, itd. I onda povrh toga imate sporedne aktivnosti bavljenja farmom, dekoriranja kuće, traženja supružnika, itd. Praktički nemate mjesta za dosadu, ali se te aktivnosti često ponavljaju i toliko se rastegnu da vas neki veći projekt može iscrpiti dok skupite, obradite i složite sve sitnice potrebne za izradu željenog objekta.

Veći vas projekt može iscrpiti dok skupite, obradite i složite sve sitnice potrebne za izradu željenog objekta.

Tu i tamo igra ima akcijske segmente, odnosno borbu s životinjskim protivnicima. Time se primjerice razlikuje od sličnih igara ovoga tipa. Nažalost, sustav borbe je jako plitak. Mehanika se svodi na mlaćenje po jednoj te istoj tipki što brže. Istina je da protivnicima morate razbiti gard te se povremeno izmaknuti njihovom napadu, ali u većini slučajeva to od vas ne traži nikakvu posebnu reakciju. Možete se provući i samim time da slijepo stišćete jednu tipku za napad.

Prošle su četiri godine od izlaska My Time at Portia i ovaj je nastavak evoluirao izgledom i produkcijski. Sandrock izgleda lijepo, ima dosta detalja i likovi su zgodno animirani. Puno je više cutscena i glasovne glume, iako nisu svi dijalozi ozvučeni. Igra se izvodi dovoljno dobro i na Steam Decku, jedino su joj učitavanja prilično dugotrajna za današnje standarde.

My Time at Sandrock definitivno ima potencijal da vas zarazi na više od stotinu sati. Uvijek vam servira nešto novo, uvijek vas drži zaokupljenim. Međutim, definitivno je to igra koja nije trebala baš toliko sadržaja i osobno bi mi bila privlačnija da su developeri više pažnje posvetili kvaliteti priče i likova. Sandrock je lijepo mjesto za posjetiti, no trebate znati da ondje dolazite da biste radili, a ne da uživate u okolišu. Vjerujem da se preko jednostavnog sustava borbe može prijeći jer ovakve igre ionako ne igramo zbog toga. Na kraju zato druženje u Sandrocku preporučujem, ali samo pod uvjetom da od njega ne očekujete nešto nezaboravno.