Dobar dio mog djetinjstva usko je vezan uz Ubisoftovu trilogiju o najpoznatijem princu iz Perzije. Omalen i šmrkav, naivno sam mislio da je Ubisoftov The Sands of Time početak serijala, što je naravno samo djelomično točno jer Princ svoje korijene vuče još s kraja 80-ih godina prošloga stoljeća. Prinčeva formula u kojoj se pravilno izmjenjuju parkour, bliska borba te prostorne zamke i zagonetke oduvijek mi je bila privlačna, a cijela stvar imala je dodatnu draž zbog neminovno egzotične estetike koju je dostavila mistična Perzija. Posljednji punokrvni PoP naslov izašao je prije više od 15 godina, što je veoma dugačka pauza, čak i za one koji posjeduju pijesak vremena.

Osim povelike rupe između igara, sudbina PoP-a dodatno se zakomplicirala Ubisoftovim fijaskom glede prerade Sands of Timea koji, usput rečeno, još uvijek nema ni okvirnog datuma izlaska. Ako tome svemu pridodamo i pomalo zaboravljene prinčeve 2D korijene, prilično je jasno zašto su prvi prikazi Princ of Perisa: The Lost Crown od većine igrača bili dočekani hladno, usudio bih se reći i omalovažavajuće.

Da budem posve iskren, i ja sam, gledajući prve hip-hopom nabijene kadrove urbanog cool princa u Lost Crownu, razmišljao samo o tome koliko bi lijepo bilo zaigrati ušminkan i moderniziran Sands of Time. Princ of Persia: The Lost Crown na papiru djeluje kao naslov koji je prvotno zamišljen kao sramežljivi dodatak i usputni zalogajčić za sve one izgladnjele prinčeve pristaše koji, unatoč silnim godinama izbivanja, vjerno očekuju njegov kraljevski povratak. S velikim i neskrivenim oduševljenjem mogu reći kako me Lost Crown demantirao već u prvim poglavljima. Štoviše, na kraju obilnog druženja od kakvih 20-ak sati izdao sam svoju dječačku nostalgiju i potiho mu priznao kako je vjerojatno najbolja Prince of Persia igra koju sam ikada zaigrao.

Prije svega, volio bih odmah umiriti sve zagrižene nostalgičare i reći da protagonist u Lost Crownu nije ONAJ princ iz Perzije, niti je njegova priča direktno povezana s prijašnjim igrama. Priča u igri vrti se oko Sargona, moćnog i agilnog ratnika koji je ujedno i najmlađi član elitne perzijske skupine superboraca zvanih Immortals. Na samom početku igre Besmrtnici lakoćom brane Perziju od neprijateljske invazije, no prerano slavlje prekida tragična vijest o otmici perzijskog princa Ghassana. Da stvari budu gore, otmičari su se s princem uputili u mističnu planinu Kaf, mjesto koje vrvi magijom i nadnaravnim stvorenjima. Po dolasku na planinu, Sargon i njegova družina uskoro će shvatiti kako se najveća opasnost krije u potpuno izokrenutom odnosu prostora i vremena, koji teku sve samo ne onako kako bi čovjek očekivao.

Legende satkane perzijskim koncem

Iako radnja u Lost Crownu nije remekdjelo modernog storytellinga, dovoljno je zanimljiva da vam čitavo vrijeme drži pažnju, a tome svakako pridonose i neki preokreti koji se lijepo nadovezuju s prekrasno oživljenim motivima perzijske povijesti i mitologije. Sargonova saga klasična je priča o sazrijevanju i pronalaženju unutarnjeg mira usprkos neprestanom nasilju, što nikako nije originalno, ali srećom niti banalno pa njegov lik na kraju ipak ostavlja zaokružen i pozitivan dojam. Ako vam glavna kampanja od kakvih 20-ak sati nije dovoljna, na raspolaganju imate i nekoliko sporednih misija od manje ili više maštovitih stanovnika Kafa.

Sargonova saga klasična je priča o sazrijevanju i pronalaženju unutarnjeg mira usprkos neprestanom nasilju.

Doduše, ono što Lost Crown izdvaja od sličnih fabula je hrabar naglasak na golemi mitos Perzijskog Carstva. Uz veliko poštovanje grčkim, nordijskim i egipatskim mitologijama, mišljenja sam kako su mitovi i legende brojnih naroda u gamingu nepravedno gurnuti u stranu, uz suviše rijetke uspješnice, poput slavenskog proboja u trilogiji o najpoznatijem Vješcu. Atmosfera u igri za vrijeme čitavog odigravanja na najbolji način podsjećala me na Simbada i Šeherezadinu Tisuću i jednu noć.

S obzirom na to da je perzijska kultura prosječnom igraču prilična nepoznanica, mnogi susreti s poznatim stvorenjima, božanstvima i imenima djelovat će vam posve novi i utoliko zanimljiviji. Ukoliko niste upoznati s funkcijom božanstvene Simurgh, ulogom planine Kaf ili ne znate zašto je kralj Darije prozvan Velikim, ne morate brinuti; Lost Crown računa na vaše spavanje pod satovima povijesti.

Ako i niste upoznati s perzijskom kulturom, Lost Crown računa na vaše spavanje pod satovima povijesti.

Radnja u Lost Crownu igraču se odmotava preko nekoliko različitih tehnika. Glavna fabula najčešće je prikazana finim režiranim scenama i stiliziranim stripovskim kadrovima, dok je ostatak uglavnom rezerviran za statične kadrove s dijalozima te brojne razbacane svitke i spise koji služe za sve one koji žele znati više. Režirane sekvence prilično su šarene i nabrijane, a u njima ćete prepoznati veliki utjecaj kako Marvela, tako i modernih anime serijala. Epski doživljaj dodatno je upotpunjen fantastičnom glazbenom podlogom, koja na organski način spaja arapske instrumentalne skladbe, bubnjeve i bržu, moderniju glazbu.

Tko bi gori, eto je doli!

Stilizirane perzijske bajke idealno su se smjestile na velikoj i razgranatoj mapi na kojoj se igra odvija. Planina Kaf čudesno je mjesto koje u mitologiji sadržava komadiće cijelog svijeta, a u igri je to prikazano kroz čak 13 različitih bioma: od knjižnica, gradskih zidina i prekrasnih palača do prašuma, toksičnih kanalizacija i snijegom okovanih vrhova.

Planina Kaf čudesno je mjesto koje u mitologiji sadržava komadiće cijelog svijeta, a u igri je to prikazano kroz čak 13 različitih bioma.

Solidnu ponudu kulisa upotpunjuju i brojni neprijatelji. Ubisoft se hvali brojkom od 60-ak različitih dušmana što nije zanemarivo. Istinabog, u to su uključene i blago izmijenjene varijacije istih protivnika, no sve u svemu igrači mogu očekivati šaroliku ponudu tematski vrlo raznolikih neprijatelja. Bilo da vas napadaju pandžama, sjekirama, krilima, otrovom, magijom, rogovima ili kopljem, u jedno nema sumnje: Kaf je najopasnije mjesto u cijelom Carstvu.

Cjelokupna audiovizualna prezentacija je šarmantna i tjera igrača na daljnje istraživanje. Ruku na srce, u određenim trenucima osjeti se grubi prijelaz između nekih kompleksnijih pokreta likova, a ponekad su mi silno nedostajale neke prirodnije animacije prilikom Sargonove interakcije sa svijetom oko sebe – dajte malo dotjerajte to trčanje! Kad smo već kod prezentacije, kratko bih se i osvrnuo na tehničko stanje Lost Crowna koje je, blago rečeno, izvrsno.

Lijepo je, malo za promjenu, vidjeti igru koja nije tehničko rasulo na PC platformi.

Za vrijeme svog odigravanja naletio sam na svega nekoliko banalnih bugova koji nisu nimalo utjecali na iskustvo igranja, a nikakvih problema nisam imao niti s izvođenjem. Naravno, najnoviji PoP nije zahtjevna igra i siguran sam da će se fino vrtjeti na svim iole modernijim konfiguracijama. No, svejedno je lijepo, malo za promjenu, zaigrati PC igru bez straha od tehničkog horora koji vreba iza svakog sustava osvjetljenja.

Prezentacija je samo polovica ovog prekrasnog perzijskog draguljčića jer i po pitanju gameplaya Lost Crown nikome neće ostati dužan. U slučaju da ste posljednjih nekoliko mjeseci živjeli ispod dine pa vam je promaklo, The Lost Crown je 2.5D igra koja spaja prvotne PoP igre i takozvani metroidvania žanr. Ako malo bolje promislite, ovo je zapravo toliko logična kombinacija da me ozbiljno čudi kako se nitko ovoga nije dosjetio prije. Klasični prinčev model borbe, skakutanja po nemogućim mjestima i izbjegavanja svih zamislivih zamki sjajno se stopio s konceptom goleme mape po kojoj istražujemo uzduž i poprijeko, postepeno otvarajući nove puteve i prečace.

Klasični gameplay PoP igara sjajno se stopio s konceptom goleme mape.

Planina Kaf je ogromna, toliko da pri završetku glavne kampanje nisam nogom kročio u trećinu prostorija. I dok vam pri ovakvim izjavama odmah napamet padaju tipični argumenti o ispraznim Ubisoftovim svjetovima, mogu odmah reći kako Lost Crown opravdava svoj naziv jer skrivenih dragulja i kraljevskog nakita imate na bacanje.

Količina skrivenih prostorija i opcionalnih ruta toliko je apsurdna da je Ubisoft odlučio inovirati i ubaciti mogućnost fotografiranja lokacija na kojima se nalazite, tako da igrač u svakom trenutku može zabilježiti neko privremeno nedostupno mjesto sa zanimljivim nagradama te mu se vratiti kasnije. Kako je backtracking iliti opetovano vraćanje na ista mjesta u samoj srži metroidvanije kao žanra, ne treba čuditi da ćete isto raditi i ovdje.

Količina skrivenih prostorija i opcionalnih ruta toliko je apsurdna da je Ubisoft odlučio inovirati i ubaciti mogućnost fotografiranja lokacija kao podsjetnika.

Postupno otvaranje svijeta odvija se na nekoliko načina, no glavni način istraživanja i kretanja po svijetu usko je vezan uz posebne sposobnosti manipulacije vremenom koje Sargon otkriva bauljajući po Kafu. Tijekom glavne kampanje otkrit ćete ukupno šest vremenskih moći. Dok su neke posve „obične“ poput mogućnosti duplog skoka, druge su puno otkačenije i omogućit će vam da budete na dva mjesta istovremeno, lebdite kroz zrak i slično.

Bez obzira koliko uzbudljive bile, sve one bit će vam apsolutno nužne za rješavanje brojnih zagonetki i dolaženja do novih i neistraženih mjesta. Tipično za jednu PoP igru, prostorne zagonetke uglavnom se dijele na dvije skupine. U prvoj skupini su klasične glavolomke u kojima morate povući kakvu ručku, prijeći prepreku ili otvoriti zaključana vrata. Ako vam to zvuči banalno, sjetite se da je ovo punokrvni Prince of Persia naslov, što znači da su te iste ručke nerijetko na visini od nekoliko desetaka metara i najteži dio zagonetke upravo je pronalaženje načina kako doći do prekidača.

Druga skupina prostornih izazova sastoji se od sadističkih dionica u kojima „samo“ morate prijeći od točke A do točke B i pritom zadržati glavu na ramenima. Ovaj naizgled jednostavan zadatak zakomplicirat će sva sila pila, noževa, kamenja, otrovnih plinova, propadajućih podova, rotirajućih sjekira i ostalih divota. Neke od ovih dionica dobrano su me namučile, a siguran sam da bi od muke i opsovao na perzijskom da Ubisoft nije uveo opciju koja vam omogućuje da preskočite neke zahtjevnije sekcije platformiranja. Hvalevrijedna odluka koja mi je uštedjela dosta vremena, ali i duševnog mira.

Ono što ovdje treba naglasiti je da preskakanje nije moguće u klasičnim mozgalicama niti u kraćim sekcijama platformiranja pa ćete čak i uz pomoć morati pošteno zagrijati svoje prste. Što se težine tiče, rekao bih da je ovdje Ubisoft odradio izvrstan posao; svi prostorni izazovi taman su toliko teški da vas natjeraju da se oznojite ili dobro promislite, ali nikada ne prelaze onu granicu u kojoj postaju suviše naporni – uz sve rečeno, nemojte se čuditi ako vas u nekom trenutku obuzme neopisiva želja da iz bunta spalite susjedov perzijski tepih.

Za vrijeme svog prelaska nisam se osjećao izgubljeno, ma koliko zapetljan Kaf bio.

Za vrijeme svog prelaska nisam se osjećao izgubljeno, ma koliko zapetljan Kaf bio, a osim izvrsnog dizajna, svoju orijentaciju ipak najviše dugujem takozvanom vođenom načinu igranja koje mi omogućuje da u svakom trenutku na mapi provjerim gdje se nalazi idući zadatak. Dobra vijest je da igrač u svakom trenutku može mijenjati količinu dostupnih informacija na mapi, ovisno o tome želi li da ga se vodi za ruku ili ne. Ovakav pristup vidjeli smo nedavno u Ubisoftovu Avataru, gdje je također funkcionirao odlično jer svakom igraču omogućuje lagano mijenjanje načina igranja bez nepotrebnog natezanja s učitavanjem pozicije ili započinjanja nove kampanje.

Jedini prigovor koji imam na navigaciju po svijetu tiče se relativno sporijeg tempa prvih nekoliko sati, odnosno dok ne otključate portale koji vam omogućuju teleportaciju do mnogih važnijih regija na mapi. Dok ne otključate te portale, osuđeni ste na trčanje amo-tamo, a ovdje vrijedi naglasiti da, sukladno pravilima žanra, svaka smrt znači vraćanje u sigurne zone na kojima ste posljednji put spremili poziciju. Spremanje napretka vrši se na posebnom Wak-Wak drveću koje korijenje pušta po čitavom Kafu pa smrt postaje nešto podnošljivija, iako u pravilu svaka znači da barem nekoliko minuta morate provesti kako bi se ponovno vratili na mjesto prethodne pogibije.

Koliko god vas namučilo, rješavanje svih ovih izazova višestruko se isplati. Izuzev onih nužnih dionica koje morate riješiti u sklopu kampanje, dodatan trud bit će nagrađen raznim resursima, koje potom možete potrošiti na pojačavanje statistika vašeg lika, otključavanje i korištenje raznih bonusa, pronalaženje drugačijih kostima i slično. Ništa neviđeno, no vrlo korisno, ponajprije zato što je Kaf prepun neprijatelja koji će vas, čak i na nižim postavkama težine, sažvakati u nekoliko sekundi ukoliko niste oprezni.

Boj ne bije oružje već srce u junaka

Na moje iznenađenje, Lost Crown ima vrlo razrađen sustav borbe, zbog koje na trenutke djeluje kao kakva klasična 2D tabačina. Kako smo već spomenuli, Sargon je vrlo sposoban ratnik s nadljudskim sposobnostima i u stanju je izvoditi svakakve akrobacije. Njegovo potpisno oružje su dvostruke oštrice, a iako će tijekom odigravanja dobiti i neka druga oružja poput luka i magičnog bumeranga, većina sukoba ipak će se rješavati borbom prsa o prsa. Premda se, kroz većinu neprijatelja možete probiti stiskanjem jedno te iste tipke, na višim težinama apsolutno je nužno da svoje napada ulančavate, a to možete učiniti tako da protivnike pošaljete u zrak, odbijate o zidove ili podove i na druge načine koristite svoju brzinu i agilnost.

Osim standardnih napada, Sargon je obdaren mističnim moćima koje izviru iz njegove ratničke energije. Na raspolaganju imate deset takvih moći, s tim da istovremeno možete imati samo tri sposobnosti pa je na igraču da odabere kako se želi boriti; neke moći vraćaju vam zdravlje, druge zadaju kritičnu štetu jednom neprijatelju, treće oštećuju sve neprijatelje u širokom radijusu i slično. Ako svemu tome pridodate i već spomenute sposobnosti manipulacije vremenom, uvidjet ćete da na raspolaganju imate nekoliko pristupa svakom okršaju.

Osim standardnih napada, Sargon je obdaren mističnim moćima koje izviru iz njegove ratničke energije.

Osim znatne palete običnih neprijatelja, Lost Crown izazvat će vas s desetak glavnih bosseva. S obzirom da smo zamoljeni da vam ne otkrijemo previše, reći ću samo da se u našem narodu riječ aždaja koristi u opisu monstruoznog stvorenja koje terorizira sve oko sebe – ta riječ vam je perzijskog podrijetla, pa si vi mislite! The Lost Crown je prilično bogat raznim opcijama podešavanja, a one nisu zaobišle ni borbu. Primjerice, možete birati između četiri fiksne težine i dodatne pete koja vam omogućuje da precizno sami podesite okršaje po vlastitom guštu.

Kamo god se Sargon okrenuo, naći će se licem u lice s nepremostivim Kafom kojega je užitak istraživati, a slično bi se moglo reći i za Lost Crown jer kako god ju gledali – riječ je o izvrsnoj igri. Odlična optimizacija, prekrasno vizualizirana tematska podloga, raznovrsni gameplay elementi i zadovoljavajuća borba razlozi su zbog kojih bi ovog “lažnog” princa preporučio svima. Čak i oni igrači koji ne vole zahtjevno platformiranje ili izazovnu borbu mogu uživati u igri zahvaljujući brojnim mogućnostima podešavanja iskustva, što ovaj naslov čini dostupnim ne samo okorjelim ljubiteljima serijala već i svima onima koji će to tek postati.

Ako vas žulja tražena cijena, ne očajavajte. Ubisoftovi naslovi poznati su po redovnim i velikim sniženjima, a na kraju krajeva igra je dostupna i preko Ubisoftove pretplate. Prince of Persia: The Lost Crown definitivno je naslov vrijedan vašeg vremena i pažnje.