Od nepoznate osobe dobijete pozivnicu za besplatan odmor u misterioznom hotelu koji je praktički bogu iza nogu te sa sobom trebate povesti još četvero prijatelja. Po vas dolazi limuzina zatamnjenih stakala, a jedan od uvjeta je da sve vaše mobitele, odnosno sredstva komunikacije s vanjskim svijetom morate ostaviti u limuzini. Nimalo sumnjivo! Ali i dovoljno intrigantno za novu epizodu iz antologijskog serijala The Dark Pictures.

Četvrta u nizu Dark Pictures igara, ujedno i finale prve sezone, dovodi nas u središte jednog čudnog iskustva. Pratimo peteročlanu filmsku ekipu koja se bori sa snimanjem dokumentarne serije o prvom američkom serijskom ubojici, a naizgled nevjerojatna prilika ukaže im se kada dobiju neočekivan poziv koji bi njihove karijere napokon mogao lansirati na pravi put.

Redatelj Charlie, reporterka Kate, snimatelj Mark, Jamie koja je zadužena za rasvjetu i Erin koja se brine o zvuku odluče prihvatiti poziv osobe koja im se predstavi kao Grantham Du’Met, odlazeći na njegovo imanje na kojem se nalazi replika World’s Fair Hotela, točnije kuće strave prvog američkog serijskog ubojice Henryja Howarda Holmesa.

Već na samom početku ekipa ima čudan osjećaj da ništa nije kako treba, otkriju nekoliko uznemirujućih otkrića dok traže početni kadar, neobična nervoza i užurbanost njihovog domaćina kao i niz neobjašnjivih događaja poljulja njihovu početnu euforiju i počinje se stvarati napetost. Kako to već u ovakvim hororcima obično biva, kada protagonisti shvate da su se uvalili preko glave, već je debelo prekasno da se okrenu i odu natrag.

Radnja The Devil in Me temelji se na urbanoj legendi o H. H. Holmesu koja ima uporište u stvarnim događajima iz prošlosti, što joj daje drugačiju dimenziju i prividnu dubinu. Sličnu stvar susreli smo u prvoj igri antologije koja je temeljena na urbanoj legendi o brodu S. S. Ourang Medan. Pronalaženjem različitih tragova tijekom igre, priča vam se kvalitetno nadopunjuje te dobiva zanimljiv zaokret. Za razliku od prijašnjih igara u ovoj seriji, tragovi su vam za razumijevanje priče važniji nego ikad prije. Ako ih ignorirate slijepo slijedeći glavnu radnju, vjerojatno ćete završiti igru s mnogobrojnim upitnicima iznad glave.

Glavni likovi, njihove osobine i međusobni odnosi vrlo su važni kako bi ovakva igra pravilno funkcionirala, te pružaju igraču iskustvo koje će u njemu probuditi ciljane emocije. Nažalost, iz kojeg god kuta gledali, na ovom polju ne možete pronaći niti jedu svjetlu točku. Likovi su nezanimljivi i vrlo plošni, u njima nema niti trunke osobnosti koja bi vas zainteresirala da se s nekim povežete. Tijekom cijele igre bilo mi je sasvim svejedno hoće li netko u slijedećem trenutku umrijeti, što do sada nije bio slučaj u ovom serijalu.

Gledajući interakciju likova primijetila sam jednu vrlo neobičnu stvar, ne samo u ovoj igri već u gotovo cijelom serijalu, no ovdje je možda najbolnije izražena. Ako si date malo truda vrlo brzo ćete uočiti kako se likovi gotovo nikada ne gledaju u oči. Ne znam radi li Supermassive ovu stvar namjerno, kako bi likovi možda gledali u igrača? No, neugodno skretanje pogleda, barem meni, u većini situacija djeluje nerealno, podsjećajući me iznova kako je ispred mene ekran i samim time ona čarolija uronjenosti u igru biva prekinuta.

Usporedimo na trenutak izgled kako likova tako i okoline s nekim igrama koje su nedavno izašle. Ako u obzir uzmemo A Plague Tale: Requiem, koja bi recimo bila najbliža ovom žanru ili novi God of War Ragnarok, očigledno je kako The Devil in Me ne dijeli istu kategoriju kvalitete s ovim naslovima. Žar u Amicijinim ili Kratosovim očima, sitni detalji lica, ti likovi jednostavno odišu životom i energijom, postoji tu nekakva iskra koja vas tjera da s tim likovima suosjećate te simultano proživljavate njihove emocije. A ovdje vam na trenutke lutke izgledaju uvjerljivije od “živih” likova.

Osim osrednjeg izgleda, nedostojnog next-gen naslova i ne baš sjajnog portretiranja likova, Supermassive Games pokušao je začiniti gameplay uvodeći novitete poput oskudnog inventorija, veće mobilnosti likova u pogledu učestalijeg skakanja, provlačenja i puzanja, kao i mini zagonetki koje možete susresti tokom igre. Ideja inventoryja je propali slučaj jer su predmeti unaprijed vezani za likove i uvijek znate tko će što gdje iskoristiti. Tako recimo Charlie može karticom obiti brave na ladicama, Erin mikrofonom bolje čuti određene zvukove a Mark sa sobom ima fotoaparat koji služi samo da ugrabite achievement.

Ono što mi se dosta svidjelo jesu trenuci u kojima se provlačite kroz tijesne prolaze ili recimo pužete ispod prepreka. Bile su to rijetke situacije u kojima igra postaje lagano napeta i pomalo strašna jer vam kadar ne otkriva previše onoga što se nalazi ispred vas. Nisam ljubitelj klasičnog strašenja tako da vam nešto naglo iskoči ispred očiju, više volim konstantnu napetost i nelagodnost koju postižu dobri horori i još bolji trileri.

Za kraj ostavljam neiskorišten potencijal samog mjesta radnje, World’s Fair Hotel, koje bi trebalo biti prava kuća strave prepuna smrtonosnih zamki, skrivenih soba za mučenje i pomičnih zidova. Tumaranje hodnicima umjesto uzbuđenja u meni je izazvalo stravičnu dosadu jer većinu vremena provodite prolazeći kraj mnogih zaključanih vrata.

The Devil in Me više je komično iskustvo zbog svojih nedostataka nego nešto što bi vas moglo istinski preplašiti. Vizualni dizajn također nije usporediv s igrama novije generacije, baš naprotiv – djeluje kao igra stara nekoliko godina. U drugu ruku, ono što cijelu stvar izvlači jest sama ideja priča temeljena na urbanoj legendi o H. H. Holmesu, odnosno da jednim dijelom ima uporište u stvarnosti.

Sve u svemu The Devil in Me daleko je od revolucionarnog postignuća, ali nije ni potpuna katastrofa – taman je povrh zlatne sredine. Igra koju vrijedi odigrati ako ste uživali u prethodnim dijelovima The Dark Picture Anthologyja ili ako ju ulovite po malo nižoj cijeni od početne.