Bio sam strahovito uzbuđen kada sam čuo da kreatori popularnog X-COM-a rade na sličnoj igri smještenoj u Marvelov univerzum. I bio sam donekle razočaran kada sam saznao da Marvel’s Midnight Suns neće imati gotovo ništa zajedničko s XCOM-om. Međutim, kako je vrijeme prolazilo sve više sam se zagrijavao za ideju superherojske igre na poteze. Volim Marvel, a nisu mi strane ni kartaške igre… ta kombinacija sigurno ne može biti loša? Uostalom tko je čuo da se superheroji u borbi skrivaju u zaklonu i šuljaju uokolo da napadnu iz zasjede? Nije XCOM za superheroje!

Psiholog simulator

Da odmah raščistimo: Marvel’s Midnight Suns je po pitanju kontinuiteta zasebna priča čiji narativ nema veze s Marvelovim filmskim univerzumom. Osobnosti likova, njihova povijest i značajni događaji koji su prethodili priči ove igre ovdje se više oslanjaju na bogatu stripovsku povijest. Igra se tako često referencira ikonične stripovske serijale, likove i događaje. Negdje ih se tek spomene onako usput, a drugdje se malo dublje zađe u detalje, naročito kad definiraju nekog sporednog lika u Midnight Sunsu.

Premisa priče je tipično superherojska. Imamo zlog, naizgled nepobjedivog negativca i tim superheroja koji će mu pokušati stati na kraj. Iako to zvuči kao da će, kao u X-COM-u, priča biti svedena na minimum – to ne može biti dalje od istine. Ukratko, ovdje kreirate vlastitog lika zvanog Hunter i to nije neki isprazan lik s amnezijom čije je postojanje moguće u potpunosti definirati. Hunter je više nalik Shepardu iz Mass Effecta jer ima već definiranu povijest, osobine i odnos s glavnim negativcem. Tijekom igre ga je kroz dijalog moguće donekle personalizirati, ali ne očekujte da će to značajno utjecati na priču i ishod igre.

U Midnight Suns kreirate vlastitog lika koji nije prazno platno koje u potpunosti definirate.

Doduše, kako je Hunter proveo koje stoljeće zakopan u lijesu, nije baš upoznat s nama dobro poznatim herojima današnjice i tu na scenu stupa društveni aspekt igre. Usporedbe radi, pričom nakrcan RPG kao što je Mass Effect 3 imao je oko 40 tisuća linija snimljenog dijaloga, dok ih Midnight Suns ima oko 65 tisuća. Ne kažem da je količina = kvaliteta, ali vam donekle daje dojam koliko je u svojih 40-tak sati Midnight Suns iscrpan po pitanju priče.

Dobar dio igre provedete ćaskajući s ostalim superherojima u HUB prostoru zvanom Abbey. Ako ste veliki ljubitelj Marvela, ovaj aspekt igre je gotovo kao ostvarenje sna. Imamo tu Iron Mana, Doctor Strangea, Captain Marvel, Wolverinea, Magik, Ghost Ridera i mnoge druge. Tijekom igre se može saznati svašta zanimljivog o osobnostima svakog lika, njihovoj povijesti, te ih je često moguće slušati u međusobnim interakcijama. Igra tu ide do te mjere da se ponekad može činiti kao kakav društveni simulator pa je moguće zaigrati video igre s Tonyem Starkom, otići brati gljive s Doctor Strangeom, sparirati s Ghost Riderom i koješta drugo.

Količina interakcija s Marvelovim herojima je ostvarenje sna za obožavatelje franšize.

Većina likova je vrhunski pogođena po pitanju osobnosti i dijaloga. Površinski su svi onako kako smo ih u nekom drugom mediju možda već i upoznali. Tony Stark je bahat i sve shvaća poprilično neozbiljno. Doctor Strange je mističan, elokventan i pomalo arogantan. Blade je mračan, zamišljen i fokusiran na rezultate. No, super je što igra često ide dublje ispod površine i istraži neke neočekivane aspekte likova s kojima se filmovi ili druge igre nužno nemaju vremena baviti.

Unatoč mojoj privrženosti likovima i širem Marvelovom univerzumu, količina dijaloga mi je na momente ipak bila pretjerana. Igra često ne dopušta da krenete na iduću misiju dok iscrpno ne popričate sa sedmero likova, odradite jednu društvenu aktivnost i odgovorite na dvije poruke poslane kroz iritantnu superherojsku društvenu mrežu koje opet vode u neku novu interakciju. Dijalog je moguće ubrzati, a filmiće preskočiti i dovoljno vam govori da i uz tu mogućnost razgovori i društveni segmenti ponekad traju čitavu vječnost.

Na momente sam molio igru da me pusti da ju igram, umjesto da ju slušam.

Na momente sam molio igru da me pusti da igram, a interakcije s nekim manje zanimljivim likovima sam ubrzavao ne slušajući uopće što mi govore. Pogotovo jer Hunter često igra ulogu psihologa i pretjerano ga se gura u situacije gdje mora izvući heroje iz rupe samosažaljenja, pretjerane kritičnosti ili nedostatka morala, a to na trenutke postane vrlo naporno.

Wolverine, ja biram tebe

Kao što sam spomenuo, glavnina igre i interakcija s likovima odvija se u srednjovjekovnom zamku imena Abbey. Tu također birate misije, a taj aspekt gameplaya je najbolje dočarati ako zamislite Heartstone ili Slay the spire s tri igriva lika smještene u djelomično uništive 3D okoliše. Dakle radi se o kartaškom sustavu borbe gdje je igračev špil sačinjen od ukupno 24 karte, 8 za svakog heroja.

Fraza “jednostavno za razumjeti, ali teško za savladati” je klišej, ali je ovdje primjenjiva. Igra definitivno nije kompleksna kao X-COM, ali postoji tu dobra doza taktiziranja s kojom će velika većina igrača ipak biti zadovoljna. Prva trećina igre bacat će raznorazne tutorial prozore te je strahovito zadovoljavjuće kad svi sustavi konačno kliknu.

Bez da ulazim pretjerano u detalje, karte najčešće spadaju u ofenzivnu, defenzivnu i pomoćnu kategoriju i svaka jasno daje do znanja koji su njezini efekti. Svaki je potez moguće odigrati s tri karte. Neke od njih generiraju heroizam dok druge zahtijevaju određenu razinu heroizma kako bi se odigrale. Uz to je dva puta tijekom poteza moguće odbaciti jednu kartu i izvući drugu iz špila kako bi si potencijalno naštimali željeni combo kojeg ste unaprijed pripremili.

Sustav borbe nudi dobru dozu taktiziranja  s kojom će većina igrača biti zadovoljna.

Dodatna slojevitost dolazi u obliku ispravnog pozicioniranja heroja, vrste neprijatelja kojeg se napada i koga od heroja oni ciljaju, te naravno vrsti heroja i odabranih karata. Neki heroji više su fokusirani na area of effect napade pa je ispravno pozicioniranje ključno kako bi se maksimizirao njihov potencijal. Neki npr. imaju korisne sposobnosti zbog kojih mogu igrati ulogu tenka te primiti hrpu štete bez da padnu. Valja voditi računa i o sinergijskim učincima, gdje primjerice iskoristite Magik da sve protivnike okupite na uzak prostor pa ih sve skupa pokosite Iron Manovim raketama.

Imamo naravno i statusne efekte poput krvarenja, a tu su i uništivi aspekti okoliša koje je moguće iskoristiti za nanošenje više štete protivnicima bez da potrošite kartu za koju još skupljate heroizam. Kada smo kod protivnika i mapa u kojima se igra odvija, igri definitivno fali raznolikosti. U većini misija protivnici su sačinjeni od slabašnih vojnika Hydre, koji padaju od jednog udarca, ili jačih elitnih koji ih mogu popiti hrpu. Pojave se tu raznorazni super-zločinci i jednom kad se otključaju u glavnim misijama mogu se iznenadno pojaviti i kao protivnici u sporednima. Svaki od njih zahtijeva poseban taktički pristup, a super je kad vas iznenade pa vas natjeraju na improvizaciju s herojima s kojima niste nužno najvještiji.

Neraznovrsne protivnike donekle spašavaju odlično realizirani super zločinci.

Kao pozitivno mogu reći da je igra na momente poprilično izazovna i bez super zločinaca. U početku je možda moguće provući se kroz misije bez puno strateškog promišljanja, ali u kasnijim misijama to ne prolazi. Doduše, nezgodno je što nagrade na kraju svake misije ovise o ocjeni, odnosno koliko se efikasno ona završi. Kako biste dobili maksimalne tri zvjezdice, niti jedan heroj ne smije pasti, a valja i misiju završiti što je brže moguće. To često zna tjerati na vrlo specifičan, ofenzivno fokusiran stil igranja što određene defenzivno orijentirane heroje odmah čini manje idealnim za korištenje.

Osim toga, spomenute interakcije s brojnim herojima nisu tu samo kao pokretač priče, što donekle spašava stvar kada postanu pomalo naporne. Sustav je relativno jednostavan. Sa svakim od heroja imate zaseban level prijateljstva koji će rasti ovisno o vašim odgovorima za vrijeme dijaloga i vremenu koji provodite s njim. A to vam donosi i konkretne koristi za gameplay. Na primjer, raznorazne pasivne sposobnosti heroja, combo i timske napade ili čak otključavanje kostima i odjeće. Napredak je tu dosta spor i do kraja igre je moguće postati najbolji prijatelj s jednim do dva heroja, a za privrženost ostalih se valja potruditi tek u New Game+ modu.

Igra je na momente vrlo izazovna i zahtjeva dobru dozu strateške promišljenosti.

Da ne ostane sve na kartama i priči, moguće je gameplay obogatiti istraživanjem tog Abbey HUB prostora i njegove okolice. Navedeno me donekle podsjetilo na Mortal Kombatov Krypt jer to radite trčkarajući uokolo iz trećeg lica postepeno skupljajući predmete kako bi otključali različite djelove mape i raznolike nagrade. Iako je poprilično površno i mehanički jednostavno, služi to istraživanje kao dobar začin gameplaya. Ipak, ne vidim da će mnogima biti privlačno čisto zbog količine vremena koje je ionako nužno provesti u Abbeyju ćaskajući sa svim herojima.

Abbey nudi brojne mogućnosti kozmetičke izmjene likova, Hunterove sobe, istraživanja novih tehnologija, otvaranja kojekakvih kutija s resursima i slično. Ovo je jedna od onih igara gdje svako malo otključavate i osvajate nešto novo i to svakako pridonosi zaraznosti igre na duže staze. Ipak, tih in-game valuta ima malo previše i teško je u početku pohvatati za što se koja koristi i gdje se koja zaradi. Uz to, prisutna je i premium valuta koju treba kupiti pravim novcem ako želite otključati neke od najatraktivnijih i ikoničnih kostima, što nije dobra praksa za igru za koju u startu plaćate punu cijenu od 60-70 eura.

Igra obiluje kozmetičkim predmetima i kostimima – šteta što se neki od njih moraju kupiti pravim novcem.

Što se tiče vizuala, društveni segmenti su nešto slabiji, dok je dizajn heroja i borba odrađena poprilično dobro i autentično. Borba je posebno impresivna – iako se izvodi na poteze, pruža dosta dobar i zadovoljavajuć osjećaj težine. Mnogi napadi uzrokuju da protivnici lete po cijeloj mapi, pritom vidno oštećujući okoliš. Sve pršti od raznih audiovizualnih efekata, a kamera prilikom određenih napada cinematično zumira na akciju, značajno doprinoseći dinamičnosti i atraktivnosti borbe.

Endgame

Midnight Suns može biti jako zabavna igra ako vam letvica očekivanja nije postavljena previsoko ili ako niste očekivali superherojski X-COM. Teško se oteti dojmu da je ovo mogla biti još bolja igra da se držala odličnog predloška postavljenog u toj franšizi, ali vjerujem da bi onda bilo kritika da je ovo samo X-COM sa Marvelovim grafičkim premazom.

Ovako na neki način ipak imamo jedinstveno i u konačnici odlično iskustvo koje ni problemi manjka raznovrsnosti i napuhanog društvenog sustava ne mogu osporiti. Obožavatelji Marvela slobodno mogu dodati još koji bod na ocjenu, a moja je nada da Midnight Suns nije jednokratna stvar jer unatoč svim kvalitetama ima još tonu neiskorištenog potencijala.